Savski nasip sinoć je kod Trnja bio pod velikim iskušenjem i pritiskom. Razlog nije bila nabujala Sava nego su drugi put u godinu dana klub Močvara posjetili američki rockeri iz Atlante, Algiers.
Jedan od svakako najinovativnijih bendova današnjice koji je spojio naizgled nespojivo, gospel/soul s postpunk/rockom i sve to umotao u industrial ritam, a na kraju sve začinio psihodelijom i eksperimentom nakon otprilike godinu dana ponovo je posjetio Zagreb i na istom mjestu kao i prošli put, sada u punoj Močvari, ponovo održao koncert za pamćenje. Dobre kritike nakon prošlog nastupa ili ipak bolje rečeno hvalospjevi urodili su plodom pa je ovaj put Močvara bila krcata, a sigurno nitko tko je bio sinoć nije požalio što je na radni dan otišao na ovu jednu, možemo reći, feštu glazbe.
Do sada su Algiersi već nastupili u Zagrebu, bili su također i u Rijeci, a zadnji put smo ih mogli gledati prošloga ljeta na izvrsnom nastupu na Super Uho festivalu u Primoštenu. Sve je to organizirao naravno Mate Škugor, spiritus movens SuperUho i ŽednoUho festivala koji nam već godinama dovodi fenomenalne bendove iz cijeloga svijeta i još jednom moram reći svaka čast ovome čovjeku na znanju, trudu i upornosti. Sjećamo se samo kako je davnih dana krenulo s The National kada ih je prvi put doveo, svaki sljedeći put publike je bilo sve više, klubovi gdje su nastupali bili su sve veći, bend je postao velik i svjetski poznat, ali to ih nije priječilo da i dalje dođu kod nas i kod Mate koji ih je znao prepoznati na vrijeme. Nadam se da se tako nešto može dogoditi i s Algiersima koji očigledno vole doći u ove naše krajeve gdje već bivaju prepoznati i cijenjeni i gdje će uvijek očigledno biti dobrodošli.
http://gpg.92a.mywebsitetransfer.com/2018/01/27/izvjesce-algiers-na-zednom-uhu-u-mocvari-all-power-to-the-people/
Sinoćnji nastup nalikovao je njihovom prošlogodišnjem nastupu utoliko što je fokus opet bio na odličnom drugom albumu “The Underside of Power” s kojeg je bilo i ponajviše odsviranih stvari, a naravno da je ostatak bio s isto tako izvrsnog prvijenca “The Algiers”. Sam početak nastupa, prije nego je bend i izašao, počeo je s monotonim industrial ponavaljajućim zvucima da bi se napokon pojavio i krenuo odmah vrlo žestoko. Kao i obično sâm početak je bio rezerviran za možda i ponajviše poznate uratke tako da smo već pri samom početku čuli i naslovnu stvar s drugog albuma, a nakon nje i Walk Like Panther, a Cry of the Martyrs koja je slijedila je svojom glasnoćom i brutalnošću opasno priprijetila statici savskog nastupa.
Kako sam i rekao društvu s kojim sam došao sinoć u Močvaru, za koncert Algiersa je bitno da bude razglas dovoljno glasan jer samo tako može do kraja doći surova i brutalna industrial izvedba njihove glazbe, a sinoć je glasnoća razglasa bila na zavidnoj razini i to je uvelike pridonijelo sveukupnom dojmu. Naravno, puno ljudi je stavilo čepiće u uši da ipak malo ublaži glasnoću, ali čepići za uši su mi otprilike pandan onome kad idem pogledati izbor za recimo miss svijeta i stavim naočale za zavarivanje na oči. Uglavnom, mi bez čepića danas još hodamo poluludi, ali proći će to brzo.
Koncert je kao što sam rekao tekao u izmjenjivanju stvari sa njihova dva dosadašnja albuma, ali na sreću imali smo prilike i čuti neke stvari koje će se naći na njihovom trećem albumu koji je u pripremi i koji je u dobrom dijelu, kako kažu članovi banda već gotov, radi se samo na još par pjesama. Sudeći prema onome što smo od novoga čuli u Močvari ponovo nas čeka jedan odličan album koji će nastaviti put koji su utabala njihova dva dosadašnja uratka.
http://gpg.92a.mywebsitetransfer.com/2018/08/10/izvjesce-foto-5-superuho-festival-i-novi-glazbeni-susret-u-podnozju-gospe/
Na pozornici basist Ryan Mahan, gitarist Lee Tesche i pjevač, orguljaš i gitarist Franklin James Fisher djeluju naizgled kao da je svaki u nekom svom svijetu, a povezuje ih taj čudni i smiješni lik, bubnjar Matt Tong, koji izgledom i frizuricom kao da je izašao iz nekog njemačkog metal benda s početka osamdesetih godina i sa svojim smiješnim koledžicama na nogama daje cijeloj toj priči smisao i taj brutalni ritam koji razara. Iako se sve vrti oko Franklin James Fishera koji je središnji lik pozornice i priče, i koji svojim Hendrix izgledom i Jackson vrtnjama plijeni većinu pažnje, svaki od njih ponaosob je kotačić koji je vrlo bitan i na svakoga od njih treba usmjeriti pažnju.
Nakon debelo više od sat i pol svirke, i dva izlaska na bis, što je vrlo rijetko za njih, bend nas je napustio i ostavio nas sretne jer smo prisustvovali ponovo jednom odličnom koncertu. Večeras sviraju u Šibeniku u Azimutu i nadam se da će i tamo klub biti pun kao što je sinoć bila Močvara, a isto se tako nadam da će biti dovoljno glasno, jer kako se sinoć skoro poremetila statika savskog nasipa tako bi se večeras mogla poremetiti statika šibenske katedrale.
Nama je ostalo da čekamo novi album Algiersa, a svakako čekamo i novi dolazak da bi nam predstavili taj novi album. Možda idući put i u nekom većem klubu jer svakako će band privući i novu publiku, ali u svakom slučaju Močvara je bila sjajan klub za ovaj bend.
Foto: Tomislav Sporiš (SuperUho festival, 2018.)