RECENZIJA: The Killers: “Imploding the Mirage” – himnični rock za ljude koji su prešli četrdesetu
31. kolovoza 2020.
Karlo Rafaneli (64 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: The Killers: “Imploding the Mirage” – himnični rock za ljude koji su prešli četrdesetu

Na svom šestom albumu (“Imploding the Mirage”, Island) The Killers i dalje žele biti Bruce Springsteen ili Tom Petty, no zahvaljujući kičastom pristupu i ogromnoj, gotovo karikaturalno epskoj ambiciji prije ispadaju novovjekovni Meatloaf ili Journey.

Kao i prijašnjih nekoliko albuma “Imploding the Mirage” je najzabavniji kad je najapsurdniji, odnosno kad bend prihvati svoju ispraznost i besmislenost koju skriva standardno širokim zvukom.

The Killers su na ovom albumu angažirali producenta Shawna Everetta, najpoznatijeg po radu s The War On Drugs, a na albumu gostuje i frontman tog benda Adam Granduciel.  Utjecaj je očigledan, ali su ga Brandon Flowers i ostatak ekipe potpuno krivo pročitali. Dok The War On Drugs puštaju emocije da se polako šire pjesmom, Flowers skače po zvučnicima kao hiperaktivni zec, čime se potpuno poništava panoramski učinak ovakvog zvuka.

Prihvatimo li redikuloznu prirodu ovog benda, kroz tekstove koji doslovno nemaju nikakvog smisla, sačinjenih od fraza za koje Flowers misli da dobro zvuče, pretenciozno ubačene samplove kultnih bendova poput Cana i Neu! koji su tu valjda da pokažu kako bend ima dobar ukus i pseudoreligijski zanos pjesama, zapravo je lako voljeti ovaj album.

Istina, on neprestano pleše na rubu parodije, ali to je i poanta adult oriented rocka kakvom teže – stil iznad sadržaja, afektacija iznad emocije. Dok većina drugih formi gitarske glazbe pati jer im pop i hip hop sve više otimaju mlađu publiku, ovaj tip glamuroznog AOR-a ne treba se brinuti za svoju budućnost dok god postoje srednjovječni roditelji koji slušaju Otvoreni radio razvozeći djecu u školu. Na koncu konca, na tu su foru bendovi poput REO Speedwagon ili Foreigner i ostvarili karijere, pa zašto ne bi i Killersi?

Ocjena
3 out of 5

3

Dobro
3 out of 5