RECENZIJA: Clint Eastwood: “Mula” – djedica iz narko lanca
22. veljače 2019.
Željko Mirković Miki (96 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Clint Eastwood: “Mula” – djedica iz narko lanca

Stari majstor ponovno nas je uvjerio da zna naći priču i da je umije režirati, puno bolje od današnjih, od njega puno mlađih, nabrijanih i „in“ redatelja. Od njega bi trendyjevci mogli puno toga naučiti.

Kod njega nema greške. On i dalje snima vrlo zanimljive priče i unatoč poznim godinama pokazuje nam i prikazuje Ameriku kakva ona danas jest. Vrlo dobar, vrlo realan i u većoj ili manjoj mjeri intrigantan, puno bolji od šatro liberala i demokrata. No, tako je to uvijek i bilo. Nije bitno (ili presudno) kakvih si (političkih) uvjerenja. Bitnije je znaš li svoj posao ili poziv „odraditi“ pošteno i iskreno. Dakle, znaš li snimiti film. On je to uvijek znao, a ne popušta ni u devetom desetljeću i uz Woodyja Allena rijetka je konstanta u oba smisla. I glumačkom i redateljskom. Clint Eastwood oduševljavao nas je kao glumac, ali je snimio niz izvrsnih ostvarenja i kao redatelj. Od “White Hunter”, “Black Heart” (prije gotovo 30 godina) do nekih recentnijih naslova poput “Gran Torina”. Sjetimo se “Flags Of Our Fathers/Letters From Iwo Jima” ili nagrađivanog filma “American Sniper”. I ovdje nam govori o za njega zanimljivoj temi, starosti i prolaznosti i kako je potrošiti, te o posljedicama koje svakoga čovjeka na ovaj ili onaj način stignu na koncu. Konac djelo krasi, kaže stara poslovica, a o moralnim, ljudskim i filozofskim dilemama koje prate svakoga čovjeka, pod kraj života (kad se svode svi ili većina računa) često zbore i filmski trudbenici. Svaki na svoj način. Tako smo vidjeli nekoliko zanimljivih ostvarenja na tu temu unatrag nekoliko godina, a od uspjelijih bih podsjetio na film “Lucky” i fenomenalnoga Harryja Deana Stantona.

Ovdje je priča nešto složenija. Naime, naslov članka iz New York Timesa („The Sinaloa Cartel’s 90 Year Old Drug Mule”) sugerira o čemu je tu riječ, a Eastwoodu su veliku pomoć u kreiranju priče činili autor članka Nick Schenk i scenarist Sam Dolnick. Kao i u “Gran Torinu” prije desetak godina tema su primarno ljudski (obiteljski) odnosi umotani u oblandu predrasuda, opterećeni prošlošću, odnosno poviješću i pojačani klimaksom kojega jasno iščitavamo iz naslova (članka i filma). Redateljski ujednačen rad, a glumački odlično realiziran još jedan je dokaz da nije važno koliko si star, nego koliko vrijediš. Ne samo Clint (u naslovnoj ulozi), već i spariranje ostalih vedeta (posebno valja istaknuti Dianne Wiest kao suprugu glavnoga lika) čine ovaj film vrlo dobrim, puno boljim nego mnogi (filmovi) koji su posljednjih nekoliko tjedana i mjeseci izazvali nezapamćeni publicitet, a nisu mu (Eastwoodu) ni do koljena. S Bradleyem Cooperom već je surađivao u “Snajperistu”, ali lijepo je vidjeti i ostale interprete uloga dobrih i loših momaka i djevojaka. Posebno Andyja Garciju.

Glazba, pjesme (naravno i neizbježna “On The Road Again”) savršeno “pašu” uz atmosferu i prizore koji se nižu iako su mnoge od njih (pjesama) korištene popriličan broj puta u popriličnom broju filmova (ceste, puta ili borbe između dobra i zla).

Mnoga se pitanja postavljaju, u starosti ili na kraju puta i češće; koji su prioriteti u životu? Treba li posao (i zadovoljstvo) biti ispred obitelji)? Koja je cijena uživancije ili komocije? I može li se čovjek uvijek ili prečesto izvući nekažnjeno? Neke od odgovora doznat ćete na kraju “Mule”, ali ne mogu vas utješiti (i neću) – ako ste gledali već spomenuti “Gran Torino”, ne nadajte se sretnom kraju. No, opet se (filozofski) možemo pitati: što je sretan kraj? Je li to spoznaja vlastitih grešaka i života uopće i pomirenje (i suočenje) s vlastitom nesavršenošću i prolaznošću? Ili je to (i) ponovno otkrivanje onoga ljudskoga u sebi i povratak onome što je najvažnije i što si (negdje usput nekada) izgubio?

Pogledajte “Mulu” u Cinestaru i otkrijte što o “teretu” koji nosimo kroz čitav život misli čovjek koji se svojim dugotrajnim ljudskim i umjetničkim putem suočavao s izazovima kudikamo većim i težim nego što su to činili junaci po kojima ga pamtimo. To i nekoliko uistinu lijepih scena (npr. dijalog između supružnika pred kraj ženina života ili razgovor Coopera i Eastwooda u restoranu; a ima ih puno više) dovoljan su razlog da pogledate ovaj film i uživate u dobrom djelu o lošim djelima jednoga bon vivana. I ratnoga veterana.

Ocjena
4 out of 5

4

Vrlo dobro
4 out of 5