RECENZIJA: Peter Farrelly: “Zelena knjiga: Vodič za život” – povratak (glumačkoga) kralja
24. veljače 2019.
Željko Mirković Miki (110 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Peter Farrelly: “Zelena knjiga: Vodič za život” – povratak (glumačkoga) kralja

Jedan od hvaljenih filmova prošlogodišnje američke produkcije s “američkom” temom i promišljenim načinom realizacije koji sigurno neće ostaviti hladne Akademijine glasače.

Peter Farrelly i njegov brat Bob (također) američki su scenaristi i redatelji (ipak) (naj)poznati(ji) po komedijama s početka svojih karijera. Podsjetimo se. Prije četvrt stoljeća u kina (da, tada su još bila aktualna kina, ne multiplexi) je stigao film “Dumb And Dumber” (“Glup i gluplji”) i sjećam se reakcije (svoje i drugih gledatelja) koja je izgledala otprilike ovako. Prvih pet do deset minuta promatrali smo genijalnog Jeffa Danielsa i još genijalnijeg Jima Carreya u nevjerici, šuteći. A onda smo se, malo po malo, počeli smijuckati. Pa smijati. Pa su nam potekle suze (od smijeha). I tako do samoga kraja. Film je imao i svoje nastavke (daleko neuspjelije i neduhovitije), a i sljedeći radovi (“Kingpin” ili npr. “There’ s Something About Mary” i “Me, Myself & Irene”) pokušavali su “jahati” na valu hita iz 1994. No, opetujem, nisu uspjeli. Bar ne u toj mjeri u kojoj je to činio “Glup i gluplji”. “Ohladila” se i publika koja je zavoljela “glupane” do one mjere u kojoj voli “Balkanskoga špijuna” (citiranje i “igranje” scena iz filma; štosovi koji su nezaboravni i koji drukčije kontekstualizirani, jednostavno – funkcioniraju).

Da, nešto kasnije, snimili su (braća Farelly) i Fever Pitch, slobodniju  amerikanskiju) preradbu romana (nekada) hit pisca Nicka Hornbyja, ali sve ono što je kod Britanca funkcioniralo, kod braće je, u najmanju ruku, “šepalo”. Kao da se sve ono što su nam servirali u “Dumb & Dumber” – smlačilo. Ipak, ne može im se odreći da su donekle razumjeli tradiciju komedije (slapsticka, pa i drugih; da ne ulazimo u filmskopovijesne faze i podfaze) i da su relativno bili uspješni. Snimali su filmove koji ni po čemu nisu bili “značajni” do, evo,  prošle godine. A onda su se prihvatili zanimljiva predloška Nicka Vallelonge, odnosno priče njegova oca ( ony Lip; ne Tony The Lip, već…) i bum!, ostvarili takav “uspjeh” da su o njima počeli raspravljati i “ozbiljni” motritelji i proučavatelji sedme umjetnosti. No, da se razumijemo, nema tu ničega novoga. “Standardna” američka tema segregacije ovaj put obrađena iz ipak malo zanimljivijega kuta, ali to bih ipak pripisao gospodi Villalonga (starijem i mlađem), a kvaliteti rada sigurno je dala svoj prilog i podjela uloga.

Prvo ćemo o dr. Donu Shirleyu kojega utjelovljuje Mahershala Ali. Zanimljiv lik kojega je vrlo dobro odglumio dobitnik Oscara za sporednu rolu u filmu “Moonlight”. Za mene su i ovaj film, ali i “Green Book” ponešto precijenjeni radovi, no treba ih pogledati i naravno uvjeriti se sâm. Pravi dragulj je, zapravo, gluma, Vigga Mortensena, glumačke veličine koja nas već godinama oduševljava svojim transformacijama, od Weirova “Witnessa” (ulogica; davno, davno…), preko “Indian Runnera” (pogotovo volite li atmosferu i priče Springsteenovih pjesama) ili filma “Perfect Murder”. O “Gospodaru prstenova” da ne govorimo (Aragorn; pravi je kralj). Dakle, ponovno ista priča. Bilo da je riječ o junacima ili dramskim ulogama, on je uvijek podizao razinu svoje glume i oplemenjivao konačni proizvod. Nije se zadržao samo na tome nego je “rastao” i dalje. “History Of Violence”, a prije toga i “Hidalgo”, te “Eastern Promises” (opet Cronenberg) i “The Road” (pročitajte knjigu ako niste). Sve to logički vodi do posljednjih (odličnih) “Captain Fantastic” i napokon “Green Book”.

Uz Christiana Balea svakako zaslužuje priznanje za ulogu Tonyja koji se mijenja, no znatno brže od društva koje, u pojedinim dijelovima svoga lika, personificira. Nije on loš, nije on ni superdobar (Tony Lip), no učinkovito i predano obavlja zadatak koji mu je povjeren. Izbalansirano je odradio zahtjevan posao (Mortensen) i udahnuo liku “tipičnoga” Talijana “ono malo duše” više nego što je to (možda bilo) u stvarnom životu.

A u stvarnom životu doktor (glazbenik i hvaljeni pijanist) i njegov vozač učvrstili su svoje pomno građeno prijateljstvo i umrli jedan za drugim u kratkom razdoblju, ostavljajući nam priču nad kojom se valja zamisliti i u ovim krajevima, a ne samo na američkom Jugu. Nade ima samo se (ne)ljudi trebaju potruditi i naučiti svoju djecu pravim vrijednostima, a ne samo sigurnosti i plitkoći “krda” ma kako se ono zvalo. Dodana vrijednost ovoga rada je i glazba, a vjerujem da će vas zainteresirati i za djelo doktora Shirleya pogledate li film.

Sve u svemu, Viggu dajem peticu čistu kao suza, a za više suza (ili emocija uopće, filmofilskih i ljudskih) treba se gospodin Farrelly još malo potruditi. Možda je ipak prijelaz na “ozbiljnije” teme i žanrove za njega prejak zalogaj.

Ocjena
3.5 out of 5

3.5

Dobro
3.5 out of 5