RECENZIJA: Thee Melomen: “Disappear” – kad ljubav prema rock and rollu postane ovisnost!
21. travnja 2019.
Nikola Knežević (2048 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Thee Melomen: “Disappear” – kad ljubav prema rock and rollu postane ovisnost!

Pokoja sijeda na glavi ili pokoja nijedna na glavi ne mora ništa značiti. Nekada je to sinonim za frajere, nekada za mudrost, a nekada za sve zajedno. Možemo to nazvati i Thee Melomenom.

Album “Disappear” (Martin’s Garage Records), kojeg imamo prilike nabaviti i na vinilu, novi je njihov uradak i novi odlazak u retro svijet kojim vladaju punk, rock, blues i Thee Melomen. 12 pjesama koje, vjerujte, još bolje zvuče uživo pravi su klasični primjerak nečega što je prethodilo današnjem rock zvuku. Samo jedna pjesma na albumu prelazi tri minute što znači da je u pitanju furiozni i nabrijani materijal koji jedva čeka na izlazak iz vaših slušalica ili zvučnika. Osjeti se glazbeno iskustvo u aranžmanima, gitarskim riffovima, solažama često odrađenima sa slideom, ali i načinu pjevanja. Znaju što rade i rade to vrlo dobro.

U pitanju je trojka koja je već svirala u određenim bendovima, čak i s retro prizvukom pa su na njega već navikli i dostojno ga predstavili na albumu “Disappear”. Naslovna pjesma otvara album, što je jedan od njihovih singlova, a u kojem čujemo i električne klavijature, koje je, ako se ne varam, snimila Zvonka Obajdin, inače supruga basista benda Mislava Kurspahića, sjajna kantautorica koju viđamo i na merch štandu Thee Melomena. Nakon “Dissapear” slušamo nabrijanu usnu harmoniku u “Freight Train” koju je na albumu odsvirao Tomislav Žalac i koja nagovještava kako će u materijalu uživati i ljubitelji nekakvog blues ili southern rock zvuka.

Svim pjesmama vladaju sjajni gitarski riffovi koje posebno moram spomenuti, kao i samu produkciju albuma (Dražen Gavrilović, Pod.room studio; radio i starija izdanja benda) i mastering (Pavle Miholjević). Ova kombinacija glazbenika rezultirala je materijalom bez mane, barem u zvukovnom smislu, iako se nema tu što previše zamjeriti niti u tekstovima, niti u sviračkom smislu. Glavno je da album nije monoton, ali da opet ispostavlja snažan zvuk u retro stilu u kojeg će se mnogi zaljubiti. Čuo sam ranije da su uživo nešto posebno pa sam ih ipak odlučio poslušati na pozornici, a onda studijski kako bih stekao što bolji dojam. I nisam pogriješio.

Teško je izdvojiti najbolje dijelove albuma jer ih ima dosta, a osim spomenutih pjesama možda bih mogao istaknuti još jednu usnoharmonikaško-gitarističku “Juke Joint”, “Pills’n’Thrills”, “Tease” i “Outside Mind”. Neke su me pjesme podsjetile i na kultno razdoblje Psihomodo popa, neke na Iggy Popovske lude vokalne bravure, čak ga mogu i zamisliti uz ove pjesme (sretan 72. rođendan ovom dragom luđaku”), a neke na The Who i slične bendove. Ima tu i garažnog rocka i još pokojeg sub žanra, teško ih je sve spomenuti, ali lako nazvati – Thee Melomen.

Volio bih da album traje dulje, volio bih da se okušaju i u nekim baladnim izdanjima, ali to opet ovisi od slušača do slušača. Šteta što nisu ranije isplivali iz zagrebačke garaže. I vizualni identitet benda je jedinstven zbog čega moj duboki naklon ide majstorima Darku Kujundžiću (artwork) i Josipu Boloniću (fotografije) koji su savršeno uklopili glazbenu priču u dizajn. Retro, ali i moderno!

Jedno od najljepših iznenađenja godine, ono koje će neke starije generacije podsjetiti na stari rock zvuk, a mladima pokazati kako to “stariji” dečki rade.

Foto: Josip Bolonić

Ocjena
4.5 out of 5

4.5

Vrlo dobro
4.5 out of 5