RECENZIJA: Dream Theater – “Distance Over Time” – ponovno na stazama stare slave
Četrnaesto studijsko izdanje američkih progressive metal velikana Dream Theater svjetlo je dana ugledao još krajem veljače ove godine, što bi u slobodnom prijevodu značilo da je prošlo dovoljno vremena da jedno ovako kompleksno izdanje sjedne u uho prosječnom slušatelju, stoga dozvolite da se u kratkim crtama osvrnemo na ovaj nosač zvuka, jer za dobre albume nikada nije kasno.
Iako su u svojoj karijeri imali i uspona i padova, Dream Theater su apsolutni nositelji i jedan od ponajboljih predstavnika progressive metal glazbenog pravca, a s albumom “Distance Over Time” (InsideOutMusic/Menart) samo se je još više učvrstio na prijestolju ovog nezahvalnog glazbenog pravca, pravca kojemu konstantno tražimo mane. Dežurni dušebrižnici ovom glazbenom žanru spočitavaju premalo žestine, previše duge i složene pjesme, teške melodije, naporne riffove, nezahvalne teme, zamorne tekstove i da ne nabrajam dalje. Sve to je donekle prisutno i na ovom izdanju, ali ako već moramo birati, onda želimo da nam upravo Dream Theater predstavi ovu problematiku s kojom ćemo se (na svu sreću) susretati i u budućnosti.
Podučeni i opečeni relativnim neuspjehom prethodnog studijskog albuma “The Astonishing” (2016.) bend se ovoga puta odlučio na nešto fokusiraniji i konkretniji pristup unutar same koncepcije kompletnog albuma. Da je sve išlo fluidnijim stopama svjedoči i sama činjenica da je “Distance Over Time” nastao za svega 18 dana, što potvrđuje činjenicu koliko se bend zaželio live studijske atmosfere i uživancije prilikom snimanja albuma. S time se ovaj album ukupnim dojmom i atmosferom maksimalno približio “Train of Thought” albumu, izdanju na kojem je po mišljenju mnogih posljednji put bend uspio dočarati onu atmosferu i kvalitetu studijskih albuma koja ih je i postavila na tron prog rock velikana. Tako smo i ovoga puta svjedoci onoga iščekivanja kada je svaki sljedeći Dream Theater album u pitanju, a to je – što li će nam ekipa isporučiti te na koji način će ideje glazbenika biti prezentirane širokoj glazbenoj populaciji.
“Distance Over Time” još je jedan dokaz hrabrosti benda koji je pokazao umjetničku otvorenost prema različitim glazbenim žanrovima i utjecajima, ne obazirući se pri tome previše na negativne kritike i recepte po kojima se automatski ulazi na top liste. Za sve one koji će pronaći zamjerke na albumu, koji ga neće moći slušati u cijelosti, bend je pripremio tri singla koji odlično prikazuju kompleksnost cijelog albuma. Tako će se nezadovoljnici željni traženja mana morati zadovoljiti odličnim singlovima “Untethered Angel”, “Paralyzed” i “Fall Into the Light” pogodnima za širu glazbenu masu i manje zahtjevnu publiku, dok će se true obožavatelji ipak više fokusirati na cijeli album te na temelju kompletnog izdanja donositi konkretne zaključke.
Dream Theater je ponovno na stazama stare slave, a najviše od svega veseli što ne živi na toj istoj slavi već se trudi uživati u onome što radi te razveseliti i sebe i brojne obožavatelje kod kojih kredita i nema baš previše. U pitanju je jedan konkretan i čvrst album, ne najbolji u zavidnoj karijeri benda ali svakako čvrst temelj i solidan oslonac za daljnji rad te novo iščekivanje i pitanje – što li će nam donijeti sljedeće. A do tada, “Distance Over Time” mirno plovi progressive morima, bez izglednih opasnosti da ga netko ozbiljno ugrozi.
Foto: Promo