Izvanredan opraštajući nastup velikoga autora i izvođača u bečkoj dvorani koju su pohodili mnogi poznati i priznati umjetnici, a publika je opet svjedočila velikom i povijesnom trenutku karijere jedne od ikona popularne glazbe dvadesetoga i ovoga stoljeća.
Austrijska (ili ako hoćete starovirski) austrougarska prijestolnica u proljeće zablista punim sjajem. Neki će reći da više vole Advent u Beču, neki će kazati da su boje jeseni one koje još više istaknu ljepotu forme i sadržaja, ali svibanj je onaj koji uvijek obara s nogu putnika (ne)namjernika ili stanovnika ovoga grada koji godinama svojim, pa i umjetničkim sadržajima, privlači ljude iz cijeloga svijeta. Bilo da je riječ o slikarima poput Klimta ili Schielea (svakako treba pogledati izložbu u Belvedereu) ili koncerti “klasičara” u Schonbrunnu, odnosno popera i rockera u Stadthalle ( ili, pak, nešto sasvim treće i drugačije), vrijedi otići i uživati. U Schonbrunn (palaču) ne morate ni ulaziti. Dovoljno se prošetati vrtovima koji opravdavaju onu staru latinsku „nomen est omen“. Lijep je to „izvor radosti“ u kojima sva čula uživaju. Oh, Vienna…
Razlog zbog kojega je trebalo doći ovoga Prvoga (ili drugoga; bila su dva koncerta) maja u Beč je dio oproštajne turneje velikoga umjetnika, autora i interpreta Eltona Johna koji nas je uistinu oduševio svojim nastupom u prepunoj Stadthalle. Mogli smo svjedočiti vrlo emotivnoj svirci čovjeka koji na ove prostore dolazi godinama tijekom svoje bogate karijere. Podsjetio bih da je nastupio i u Hrvatskoj (nažalost, onaj najavljeni zagrebački koncert nije realiziran) tako da ga je mogla vidjeti i „domaća“ publika. No, ovo je ipak bilo nešto posebno. I za one koji odlično poznaju njegove pjesme (pogotovo s Tormeom), ali i za uživatelje koji su se došlim pokloniti legendi i ikoni koja nas je oduševljavala u autorskom i interpretativnom smislu desetljećima. I oni koji su voljeli „trip“ sedamdesetih (npr. album „Captain Fantastic and Brown Dirt Cowboy”), pa do zadnjih „smirenijih“ radova („The Diving Board“), ali i suradnje i nastupi u međuvremenu, svjedoče o prebogatom ljudskom i umjetničkom putu koji je imao mnoge točke preokreta; uspone, padove i „nove početke“ koji bi dostajali za nekoliko života. No, gledajući i slušajući ovaj nastup dobili smo, ne samo retrospektivnu vožnju kroz sve te godine, već i izvanredan nastup koji je (nažalost) najavljen kao opraštajući. Naslovom jedne od njegovih pjesama rekli bismo – „I guess that’s why they call it the blues“. Jer, sudeći po energiji, ne samo Piano Mana, već i njegove ekipe, to nije bio nastup umorne gerijatrijske skupinice. Naprotiv. Energetski jak, posebno u rock vožnjama, ali i mjereći vrijeme nastupa (dva sata i četrdeset pet minuta) sve je govorilo u prilog tome da ovo nije „kraj“. Trebamo se ipak pomiriti s tim da „treba stati kad je …“, treba se povući dostojanstveno (barem u nastupajućem smislu).
Zadržati intenzitet, emociju i kvalitativno snažan izričaj dok se može, a nakon toga okačiti… o klin. I nastaviti u smjeru koji čovjeka (i umjetnika) veseli. Dakle, izdavačkom, objavljivačkom, humanitarno-angažirajućem itd. I o tome je bilo riječi na nastupu. I taj dio je izveden s mjerom i taktom. Kao, uostalom, i cijeli koncert. I zato bih rekao da je ovo jedan od najljepših glazbenih događaja na kojemu sam bio. Sadržajno i izvedbeno, ali kad tome dodamo i ponašanje publike koja je osjetila važnost trenut(a)ka koji su se odvijali pred njom. Gotovo savršeno. Zahvala Beču i pričajuća, ali i pjevajuća (npr. u “Candle In The Wind”) sadržavala je onaj prstohvat tuge (ili prolaznosti) koja gotovo da prelazi u neprolazno sjećanje ili ono što ostaje u sjećanju i dijeljenju lijepoga koje čovjek može osjetiti u životu. To ga,unatoč ili usprkos toj melankoliji, čini sretnijim.
U ljudskom i svakom drugom smislu, i oni autori koji nam nisu „na listi prioriteta“, a koji svojim nastupima oplemenjuju, trebali bi naći svoje mjesto i na našem putu, jer, pogotovo u slučaju ovih koji su u “odraslijim” godinama, to nakon nekoga vremena neće biti moguće. Kao što je to ovaj put pokazao čovjek koji je život gledao kroz neke drug(ačij)e naočale, svi ćemo jednom otići putem (eufemistički i bezbolnije ću se izraziti) „od žute cigle“. Goodby Yellow Brick Road. Thank you, dear Sir. Dear John.
Foto: Tatjana Prvulović Mirković (privatni album)
[envira-gallery id=”41390″]