RECENZIJA: Helem Nejse: “Pola čovjek, pola jedan” – meditacija, levitacija, zajebancija i ozbiljancija!
Drugi studijski album hip hop dvojca/kolektiva, a prvi s kojim se upoznaje hrvatska publika – “Pola čovjek, pola jedan” – uspješni je nastavak marljivog rada bosansko-hercegovačke hip hop scene koja je uvijek bila zanimljiva i čvrsto držala balans u “bermudskom trokutu” Zagreb-Sarajevo-Beograd.
Ispred nas je 14 pjesama koje je miksao i masterirao sve popularniji Marko Louis (izuzev “Prestać repat”; Brano Jakubović, Dubioza kolektiv), a za koje većinom glazbu i aranžman potpisuje Toshi Domaćin (pomažu i Mak Kulenović, Marko Louis, Brano Jakubović i Mario Ševarac), dok je tekstove pisao kostur benda Stihomir Klepić i Čika Gagara (izuzev “Kafa na aparatima” gdje tekst supotpisuje Frenkie). Iskreno govoreći za Helem Nejse većina nas je prvo čula kroz pjesmu “Kabadahija” koja se prirodno nametnula, kako uz također sve češća gostovanja Marka Louisa na našim područjima, tako i činjenicom da je na toj pjesmi radio Mario Ševarac, saksofonist Dubioza kolektiva. I bolje predstavljanje našoj publici nisu mogli zamisliti jer je u pitanju najbolja pjesma albuma, a jasno je da je svojevrsni nastavak suradnje sa Ševarcem na pjesmama “A ja sam za to” i “Kafa na aparatima” ništa manje dobar.
Da ne bi ispalo kako uspijeva sve ono čega se dotakne netko od članova Dubioze, iako taj, nazvat ću ga balkanski brass, svima nama (većini) glazbeno odgovara, moram spomenuti kako ovaj uradak ima još nekoliko bisera zbog kojeg Helem Nejse možemo nazvati potencijalnim nasljednicima današnjih glavnih imena BiH hip hop scene (gdje god oni bili), a kao što su Edo Maajka, Sassja i Frenkie (Kontra i Indigo). Iako su svi oni relativno mladi i svi su još u punoj snazi, stvaralačkoj i koncertnoj. Pa da i spomenem te perjanice – uvodni “Jingle”, zabavnjačka “Zijo kamatar”, srolana “Bolje bi ti bilo” i moderna “Mahala”.
Ostatak albuma ostavlja nešto slabiji dojam, i glazbeno i performerski, iako mi morate vjerovati na riječ kako je njihova live izvedba barem dvije razine iznad studijske. Što bi svakako trebalo biti logično kod svakog pravog glazbenika, no ne susreće se takvo što često pa me je obradovala činjenica što su ovi mladci live nešto posebno. Nedavna mala dvorana Doma sportova u kojoj su nastupili prije Ede Maajke progutala ih je u smislu da nisu mogli reći sve što su htjeli, stoga je nastup u KSET-u prije tjedan dana bilo prvo pravo gostovanje u Hrvatskoj i početak, vjerujem, tradicije gostovanja u našim krajevima.
Šteta što i album nije bendovski kao njihove live svirke jer mislim da bi mogli ostaviti bolji dojam za one koji ih nisu slušali ispred pozornice. Takav problem ima i Kandžija, koji s “Betonom” nije prošao tako dobro kao s Golim ženama. Tekstovi su britki, bosanski šaljivi, svaka riječ je na mjestu, a svaki događaj kao precrtan iz naših života. Opet kažem, na albumu interpretacijski nisu sve dočarali onako kako su trebali, flow i groove su im nešto slabiji, ali zato su na koncertima full opušteni, još luđi i zabavniji te glazbeno konkretniji.
Stihomir, Gagara i ekipa imaju nešto posebno, a to je prije svega radijska emisija koja je inspirirala i početak glazbenog poglavlja i zbog koje znaju kako treba komunicirati s publikom te svakako znaju što svakoga od nas tišti u ovom donekle tmurnom životu. Jer sva ona događanja u Apsurdistanu, kako se može nazvati naš Balkan, uspjeli su prenijeti u svoje tekstove.
No, raja kao raja, u svemu može naći ćeif, nekad je to kafa (na aparatima), nekada ćevapi, a nekada humor. Bosanci su tu svjetski prvaci i o tome nema dileme. A što se tiče glazbene scene uvijek su bili jaki, a Helem nejse su samo jedan u nizu bendova o kojima se priča i pričat će se.
Stoga, “Pola čovjek, pola jedan” je u isto vrijeme meditacija, levitacija, zajebancija, ali i ozbiljancija. Položili ste!
Foto: Nikola Knežević
