RECENZIJA: “The Professor and the Madman” – tko je ovdje lud?
7. svibnja 2019.
Nikola Knežević (2048 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: “The Professor and the Madman” – tko je ovdje lud?

Nakon jednog izvjesnog vremena apstinencije od filmskog platna (još od Oscara), a zbog krize filmskih naslova u kinima, vraćamo se praćenju filmske scene i recenziranju onoga što se trenutno prikazuje u kinima.

Konačno se “zahuktala” situacija u Cinestar kinima pa stižu najavljivani naslovi koje zaista vrijedi pogledati, a jedan od njih je istinita priča o genijalcu i genijalcu, pardon, luđaku i luđaku, odnosno ludom genijalcu i genijalnom luđaku. Nije lako ni danas u moderno vrijeme sastaviti cjeloviti rječnik, a kad je u pitanju sredina 19. stoljeća takva misija čini se suluda. No, ne za Društvo mrtvih leksikologa koje kreće u misiju sastavljanja najvećeg rječnika engleskog jezika, onog svima nama poznatog – “Oxfordskog engleskog rječnika”. Sve na inicijativu profesora Murraya (Mel Gibson) čiji je prijedlog, da se prikupljaju definicije određenih riječi od običnih ljudi diljem svijeta, prihvaćen te je krenula jedna od najvećih i najopsežnijih, ali i najkompliciranijih leksikografskih misija u povijesti. Složit ćete se, takvo što mogu napraviti samo luđaci, no nitko nije ni očekivao da će se naći dva luđaka koji su ujedno i geniji, a koji će do najsitnijih detalja pronaći korijene određenih riječi i početi sastavljati rječnik. Iako je start bio silovit, cilj je došao nakon 70 godina. Prolazili su se usponi i padovi, a najveća kriza je bila kad je odbor koji je odlučivao o tijeku sastavljanja rječnika saznao kako je jedan od genijalnih umova zapravo ubojica. U pitanju je dr. Minor (Sean Penn) bez čije pomoći vjerojatno rječnik ne bi bio nikada sastavljen.

Tijekom filma otkrivamo tko su zapravo luđaci i tko je točno kočio razvoj engleskog rječnika. Ljubomora, zavist, tko je pametniji ili kako bi se u muškom svijetu reklo – čiji je veći – sve su to razlozi zbog kojih se plemenita misija pretvorila zamalo u debakl. Neki od najvećih genijalaca u povijesti nisu bili, kolokvijalno rečeno, “čisti”, stoga i ne čudi da se i u leksikografskom smislu nije odmaklo od ove činjenice. No, cijelu ovu priču prate unutarnji nemiri, psihoze, shizofrenije, ali i ljubav. Nekad prokleta, nekad toliko divna. Ubojica postaje dvostruki ubojica jer nakon oduzimanja života oduzima i srce, odnosno još jedan život. U nemogućnosti nastavka normalnog života ljubav se potiskuje, osjećaji se zatvaraju, a onda ludilo izlazi na površinu. A kada uz sebe imate još veće luđake od sebe  – crno vam se piše. Ipak, uz sebe morate imati i nekoga tko će vas odvesti na pravi put, a kod dr. Minora je to profesor Murray, zdravi razum, spasitelj i što je najvažnije – “brat”.

Grijeh je velik! No, svaki grijeh dovodi i do iskupljenja, makar za pojedince. Ono možda neće skrenuti pozornost s grijeha, ali ga može ublažiti, zamijeniti za nešto od društvene koristi. Doktor Minor nalazi iskupljenje kroz znanje o knjigama, čitanje, proučavanje, zapisivanje i slikanje. Hobi postaje nešto od iznimne važnosti za tadašnje društvo, a spaja nespojivo. Škota i Amerikanca, Oxford i Yale, profesora i luđaka, no i dva genijalna uma. Kad tad pamet pobjeđuje pa tako i u ovoj priči, no ono što fascinira oko svega jest volja i želja da se u korice stavi nešto što će kasnije biti nacionalno blago, temelj za nešto puno više, za boljitak društva koje može zbog toga samo napredovati. Razum također pobjeđuje, a dvojica braće nastavljaju svoje istraživanje i zapisivanje koje traje desetljećima. Uvijek postoje nasljednici, tako je i ovdje, zahvaljujući nekim novim generacijama, “Oxordski engleski rječnik” ipak napravljen i danas se bez njega ne može.

Film je istinita priča temeljena na bestselleru Simona Winchestera “The Professor and the Madman”. Inače se nikada ne ravnam u filmskoj industriji po nekakvim bestsellerima jer često to zna biti i klopka, ali ovoga puta priča je pobijedila. Podsjetila me na još jednu genijalnu priču, onu o “Čovjeku koji je spoznao beskonačnost”, matematičkom geniju Srinivasi Ramanujanu kojeg također mnogi nisu shvaćali, a stvorio je temelje matematičke teorije.

Iako mu je dugo trebalo da napravi ovaj film, redatelj Farhad Safinia je okupio sjajnu glumačku ekipu, prije svega maestralnog Seana Penna koji je još jednom dokazao svoju izvrsnost, a redatelj je zaslužan i što je Mela Gibsona konačno vratio na staze stare slave. Podsjetilo me sve na “Hrabro srce”, prije svega zbog škotskog naglaska, ali i emocija koje je Gibson znao s vremena na vrijeme pokazati. Njegova vrlo dobra uloga ipak je nadmašena od strane Penna koji se sjajno transformirao, vanjskim i unutarnjim izgledom, dok bih u svemu pohvalio i ženske snage, ne toliko Natalie Dormer (glumi udovicu), koliko Jennifer Ehle koju pamtimo još iz “Ponosa i predrasuda” te filma “Kraljev govor”. Njezina uloga nije velika, ali je itekako ključna, a emocije koje je često prikazivala su iskrene, zaštitničke, nježne i nevine. Ni glazba nije ništa manje zanimljiva, a potpisuje je Bear McCreary koji stoji iza soundtracka serija “Outlander” i “The Walking Dead”, a dobitnik je i Emmy nagrade za glavnu temu filma “Da Vincijevi demoni” (2015.). Sve te komponente vrlo dobro su ukomponirane, iako je u pojedinim trenucima redatelj igrao na kartu ljubavi pa će one mekušce za ekranom ili ispred platna osvojiti takav pristup.

Preporučujem da pogledate film, prije svega zbog važnosti prvog “Oxfordskog engleskog rječnika”, ali i načina na koji je sastavljan te otpora “struke” koji je bio stalno prisutan. Ništa se nije promijenilo ni danas u različitim područjima, a što daje do znanja kako zemaljska kugla ima puno luđaka, dok u manjem postotku imamo genijalnih luđaka, odnosno ludih genijalaca čija će genijalnost kad tad doći do izražaja. U tom slučaju ludost će poslužiti da se lakše dođe do cilja. Bio on za mjesec ili više mjeseci, godinu ili više godina – ili čak sedam desetljeća.

Foto: Movie Screenshot

Ocjena
3.8 out of 5

3.8

Vrlo dobro
3.8 out of 5