Dvorište Močvare, pogon Jedinstvo, dupkom pun šator, zima i lovely Dunja po zadnji put kao Lovely Quinces. Iz Začarane Močvare je krenula, Močvaru je začarala i u stilu napustila.
Vrijeme je za neke nove izazove, glazbene i životne, stoga je došao trenutak za zatvaranje poglavlja zvanog Lovely Quinces. Da budem iskren, Dunju po prvi put slušam u cijelosti i u ovakvom izdanju. Uvijek sam ili kasnio na njezine nastupe na određenim festivalima pa sam došao na sami kraj ili uopće nisam došao, stoga je ovo i za mene bilo jedinstveno iskustvo. Gitara, mikrofon i Dunja (dobro, ponekad i efekt) – ništa više nije potrebno i u tome je čar i zaljubljenost publike u njezino stvaralaštvo. Zbog toga je uz Anu Ćurčin smatram najboljom regionalnom kantautoricom jer je vokalno i glazbeno iznad svih, zato što toliko suvereno kontrolira glas i zato što toliko opušteno svira gitaru poput nekakvog američkog folk glazbenika. Padaju mi na pamet Willie Nelson ili Bob Dylan. Da, idem toliko daleko. Doduše i oni su tako počinjali.
Čak ni gitara nije bila njezina nego joj je posudio kolega Zoran Stajčić samo za ovu prigodu. Zadnji koncert treba nekako obilježiti pa je izvodila i pjesme koje je inače rijetko izvodila, čak neke koje nikada nisu ni snimljene, poput “Change” (ako se dobro sjećam), ali smo čuli i najbolje od njezinog stvaralaštva kao što su pjesme “Secret Smile”, “Tide”, “Meet Me in Moscow”, “Pretty” i “M”. Čuli smo i pjesmu posvećenu njezinom ocu, “Man of the Run”, ali i jednu od najnovija tri singla, “Sick in the Head”.
Koncert je bio podijeljen na dva dijela, akustični i akustični s pedalama pa je tako u drugom dijelu uključila efekt koji je stvarao double voice pa je i bez back vokala imala back vokal, odnosno sama sebi podlagala. Rasprodani šator fantastično je reagirao na njezine gitarističke i vokalne bravure, od niskih i nježnih pa sve do visokih i snažnih laga te perfektno kontroliranog falsetta. Čak se i sama iznenadila reakcijom publike te je u šali rekla kako sad ne zna hoće li joj ovo stvarno biti zadnji koncert ili ne, te da se samo šalila kako bi mogla rasprodati koncert.
Zadnji nastup Dunje Ercegović kao Lovely Quinces trajao je nešto više od sat vremena, dovoljno da se ne smrznemo do kraja po prohladnom vremenu, ali smo se ipak smrznuli od njezine interpretacije. Anđeoski, briljantno i za povijest. Došle su je podržati i kolege pa smo u publici vidjeli Ninu Romić, Luce, Zvonku Obajdin, Marka Mrakovčića i Mary May. Bilo je važno pojaviti se, ne samo kako bi se podržalo dosadašnje stvaralaštvo lovely Dunje, nego i kako bi se pozdravilo novo razdoblje, kako god se ono zvalo. Priprema nam nešto novo, čini mi se opet jedinstveno, barem sudeći prema zadnja tri singla koja su u vrlo kratkom razdoblju predstavljena. Što god bilo, dočekat ćemo s dubokim naklonom, pljeskom, ovacijama, ali i s crvenim tepihom kojeg je Lovely Quinces itekako zaslužila. Dunjo naša!
Foto: Nikola Knežević
[envira-gallery id=”41515″]