Edukativni “specijal” kojim nas je počastio Cinestar govori o mjestu koje je iznjedrilo velikana rocka, ali i niz političko-ekonomskih problema koji su kulminirali na Dan nezavisnosti 1970.
Recentni repertoar multiplexa temelji se na uglavnom mlađoj publici koja najčešće odlazi u kino prekratiti vrijeme i zabaviti se. Drugi, a sadržajno i “jači” dio onoga u čemu možemo uživati uz superkvalitetan zvuk i još kvalitetniju sliku su tzv. specijali u kojima se može naći sadržaja i za nešto stariju publiku koja će, umjesto u nachose i kokice (nemam ništa protiv op.a.) uložiti u pretežno recentna glazbena ili glazbeno scenska djela ili dokumentarce koje vrijedi vidjeti na veeeelikom ekranu. Oni koji su očekivali da će se priča o mitskom i konkretnom mjestu svjetskoga rock and rolla vrtjeti samo oko Springsteena, možda su malo zatečeni, ali čini mi se, nisu na gubitku jer sve (ili većina stvari) o kojima je Boss pjevao, nadahnute su vrlo konkretnim, često i neveselim događanjima u mjestu koje je samo naizgled smješteno nedaleko od New Yorka, ali je zapravo (barem prije nekoliko desetaka godina) bilo gotovo nedostižno. Već smo o tome dosta slušali iz usta samoga Brucea (pa i čitali u “Born To Run”), no ovdje je to još više činjenično prošireno i pojašnjeno.
Političko ekonomske i socijalne prilike pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina bile su iznimno teške, a rasni problemi izraženi do te mjere da se nakon kulminacije nasilja o kojemu se govori kao o točki “s koje nema povratka” Asbury Park nikad nije oporavio iako pokušaja, u političkom i zajedničarskom smislu, ima. Glazba je poveznica koja je uvijek bila iznad boje kože, financijskih mogućnosti i još nekih faktora koje većina označava kao ključne u razvoju pojedinca, a tako i društva, odnosno u ovom slučaju mikrokozmosa (Amerike) koji je pokazao dva lica istoga “novčića”. Ono dobro i ono loše. Glazba je, dakle, spojila bijelce i crnce, stilove, ljude iz istočnoga i zapadnoga dijela grada, ali – nije bila dovoljna. Jer, uvijek se u svakom društvu, američkom ili hrvatskom, upetljaju neke druge stvari. Neki će reći fundamentalne (egzistencijalne), neki će reći bespotrebne, ali činjenice kazuju da (ljudska) priroda kada krene, nažalost – nema stajanja.
Promjene koje donosi u slučaju Asburyja nisu bile dobre, iako se često govori da je noć najcrnja prije zore; i metaforičke i one druge. Taj srednji dio dokumentarca donio je i najpotresnija svjedočenja glazbenika (kojima, iako su znali u kakvom kraju žive, nije bilo ni na kraj pameti da će se tako nešto dogoditi), ali i aktivista, vatrogasaca, običnih ljudi koji su u ono vrijeme bili djeca, a danas bi trebali biti oni koji će “obnoviti” duh i infrastrukturu grada. To, naravno, ide vrlo teško, a kad slušamo pojedince koji govore o nekim razlozima ( korupcija i sl.) kao da slušamo o onome što se događalo u našim esburijevima (većima i manjima). Samo što mi nismo imali Springsteena. Kad smo već kod njega, dijelovi dokumentarca u kojima se pojavljuje, naknadno su odrađeni, jer se (On) nije uključio od samoga početka (film je, naime, već bio ranije dovršen i prikazan), no u pitanju su bile formalno-pravne stvari, a ne stvarna ljubav (Njegova) prema mjestu iz kojega je glazbeno i ljudski potekao i pokorio svijet.
https://www.youtube.com/watch?v=sFnj6s79UEY
Bruceova „normalnost“ je također nešto iz čega bi nadriveličine (glazbene i druge) trebale učiti. Odnos prema mjestu rođenja ili umjetničkoga početka kod velikih ljudi često je ambivalentan, ali toliko razumljiv da ga ne treba posebno elaborirati. Sigurno je da je film korektno načinjen, no nekima će zasmetati proplamsaji turističko-zajedničarski ili, pak, aktivistički, ali sve u svemu oni ne ruše osnovnu zamisao koja je ispunjena i u edukacijskom i u kino smislu. Kad tome priključimo dodatak s koncerta koji je održan u jednom od kultnih (sviračkih) mjesta koje živi novi život, a na kojemu su nastupila i djeca iz novoosnovane glazbene škole-akademije, razloga za kakav-takav optimizam ne nedostaje.
Imamo li i izbora, nego vjerovati u bolje, ne samo glazbeno, sutra?