RECENZIJA: Aljoša Šerić: “Što ćemo raditi do kraja života?” – ispovijedi vječnog debitanta
31. svibnja 2019.
Karlo Rafaneli (4 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Aljoša Šerić: “Što ćemo raditi do kraja života?” – ispovijedi vječnog debitanta

“Kad se sve zbrojilo, ispalo je da imam cijeli album koji je imao samo dvije moguće sudbine – ili da zauvijek ostane zaboravljen na mom hard disku ili da ga objavim iz ćeifa, iz čiste sebičnosti, zato što mogu. Sebičluk je prevagnuo pa stoga imate dvanaest gotovo dnevničkih zapisa, zbirku jadikovki poluostvarenog muškarca na pragu sredovječnosti. Ugodno slušanje“, poručio je Aljoša Šerić uoči objavljivanja svog prvog albuma “Što ćemo raditi do kraja života?” (Dallas Records, 2019.) pod vlastitim imenom.

Kad primijeniš toliku količinu autoironije, onda bome dobiješ i efektan štit od kritika. Ako sâm autor smatra da je poluostvaren i da mu novi album sačinjavaju jadikovke, što se onda može dalje reći?

Čak i ako se Šerićev pristup čini nepotrebno defenzivan, ovaj album predstavlja zanimljiv, eklektični materijal koji ne spada u čvrste, mada oprečno postavljene pop rock okvire Ramireza i Pavela, njegovih ostalih projekata. Preko glazbe koja seže od šansone i jazza preko baroknog popa i countryja do pompoznog museovskog stadionskog rocka, Šerić servira tekstove pune naizmjenične narcisoidnosti i sumnje u sebe. Najbolje pjesme su ujedno i one koje se najviše udaljuju od ukočeno-mekanog radijskog popa kakav je obilježio noviji Pavelov materijal i djeluju kao doslovni tijek svijesti.

Dizajn: More Magnets Produkcija/Foto: Renata Lučić

Duhovita “Pjesme za Branku” predstavlja obračun s njegovom drugom, pravničkom karijerom i prema srčanosti i sarkazmu se čini kao tema koja je drugo tinjala u njemu. Pipsovski komad pop rocka “Glup” parodira teoretičare zavjere, i koliko god se tema činila potrošenom nikad nije naodmet istaknuti njenu apsurdnost. Album sadrži i dva naklona manje vidljivim uzorima, Arsenu Dediću u “Kučine” i Đorđu Balaševiću u “Kako će sve završiti?”, a time autor odaje buduće šansonijerske ambicije.

Šerić zna pisati i dobre melodije i dobre aranžmane, ali ih često sparuje s dvjema vrstama pjesama: ili su to previše osobne ispovijedi ili univerzalno shvatljive, ali zapravo nepotrebne ljubavne pjesme. U tom smislu, Šerić je u pravu – on zaista ne može pobjeći od te polovičnosti. Uvijek na rubu ozbiljnog autorstva, sapliće se o klišeje čak i kad, kao na ovom albumu, želi pobjeći daleko od njih.

Foto: Renata Lučić

Ocjena
3 out of 5

3

Dobro
3 out of 5