Tko misli da je ovih dana vruće trebao je doći u Vintage na vreli garažni pakao Black Lipsa kako bi osjetio što je prava vrućina.
Sinoć je zagrebačko Black & Black dvodnevlje (Black Lips i Black Rebel Motorcycle Club u dva dana) otvorila opaka američka ekipa iz Georgije koja se nakon dvanaest godina ponovo ukazala u Zagrebu, i svi koji su mislili da su ovih dana kod nas velike vrućine trebali su doći sinoć u Vintage Industrial Bar kako bi osjetili što je prava, paklena vrućina.
Ovi momci (i djevojka) poznati po svojoj beskompromisnosti prema publici, a pogotovo prema sebi izašli suna pozornicu Vintagea i koliko god mislili da je do tad u klubu rashladni sustav radio sve je odjednom postalo drugačije i već nakon par stvari smo se i mi i oni kupali u znoju. Ali takvi su koncerti Black Lipsa, bilo ljeto ili zima uvijek se daje sve od sebe, uvijek se ide do kraja. Bend je izašao, a glasovi su već bili pukli, negdje na putu, negdje na brojnim dosadašnjim nastupima na turneju, ali ništa nije moglo spriječiti da nam isporuče ogromnu količinu energije iako je sinoćnji nastup bio dosta “čedniji“ od prošloga, a i od nekih koje se pamte.
Osnovani krajem prošloga stoljeća (kako jako davno zvuči) Black Lips su do sada izdali osam albuma, hrpu singlova i EP-a i puno snimaka sa live nastupa. A upravo su live nastupi ono najbolje što nam Black Lips pružaju. Poprilično munjena ekipa predvođena Coleom Alexanderom i Jaredom Swilleyom koji su u bendu od samih početaka upotpunjena je nekim novim glazbenicima, pa su uz njih sada tuOakley Munson na bubnjevima, Jeff Clark na gitari i vokalu i Zumi Rosow koja svira saksofon i pjeva.
Dvije godine je prošlo od njihovog zadnjeg diskografskog uratka Satan’s Graffiti or God’s Art? pa smo na sinoćnjem koncertu dobili jedan dobar presjek karijere benda koji baštini neke od najboljih stvari američkog roots rocka, pogotovo onoga iz šezdesetih godina. U temelju njihove glazbe je i country i rockabilly pa i soul i još puno toga, ali niti su oni country, niti rockabilly, niti soul bend, oni su čista garaža prljavoga zvuka koja je pila i upijala sve utjecaje koja im je njihova južnjačka Georgija mogla dati i sve su to upakirali u jedan teško distorzirani zvuk pun tradicionalnih ritmova. Glasovi su im svima poprilično pukli (vjerojatno su pili hladnu vodu na ovu vrućinu) pa su se skoro svi mijenjali na vokalnim dionicama, a i žice nisu u pojedinim trenucima temperaturnog pakla Vintagea izdržale pa su i one pucale. Samo publika nije pucala, šutka je krenula skoro od samoga početka, a glasno ododbravanje dobijala je svaka nova stvar, pogotovo one najpoznatije i najhimničkije.
Nije bilo pljuvanja, nije bilo brutalnosti i paljenja, bila je samo žestoka glazba i band koji daje sve od sebe. Nakon nekih sat vremena su se zahvalili, ali ubrzo se vraćaju i dobivamo još jednu dozu ubitačnog pakla uz ponovnu šutku i stage diving. Odlaze ali publika traži još i za sam kraj izlaze Jeff i Zumi i dobivamo još jedan lijep vokalni folk duet tako da se sve završilo u jednom smirenom tonu.
Bend se nakon koncerta družio s publikom po klubu i u bašči i tu smo vidjeli da koliko god ih ljudi možda i drugačije doživljavali ipak su to jedni sasvim “fini“ ljudi koji se na bini ponekad pretvaraju u zvijeri. Tko zna u što bi se punk pretvorio u svom najsirovijem i najsurovijem obliku da se početkom osamdesetih nisu pojavili lijepi i uredni dečki (iz Spandau Ballet i Duran Duran recimo) i uspjeli ponovo održati neki balans i ravnotežu u rokenrolu, a Black Lips su oni koji u današnje vrijeme održavaju ravnotežu u svijetu u kojem dominira plastična pop produkcija.
I tako smo sinoć održavajući ravnotežu na ovu višednevnu vrućinu dobili nešto što je još puno vruće od vanjskih temperatura i baš nam je bilo dobro.
Foto: Vanja Jakšić