RECENZIJA: “Yesterday” – bez svega mogu, ali bez Beatlesa ne mogu
Razmišljajući kako žanrovski predstaviti film “Yesterday” nameće se možda ipak najjednostavnije rješenje predstaviti ga kao glazbenu komediju s elementima fantastike (nikako kao fantastičnu komediju da netko ne bi nešto krivo pomislio,) ali na kraju bih se ipak odlučio za nešto drugo. Predstavio bih “Yesterday” kao film katastrofe. Zašto? Doći ću lagano i do toga.
Jack Malik (igra ga Himesh Patel) je engleski pjevač/kantautor indijskog porijekla koji uz pomoć svoje menadžerice/prijateljice Ellie (igra je Lily James) pokušava na sve načine uspjeti u svijetu glazbe da se ne mora vratiti poslu u školi. Poprilično slabo mu to ide, fanovi su mu samo par prijatelja i Ellie, a za to je ponajviše kriv on sam i njegov namćorast karakter. Jedne večeri dogodi se bizarna situacija i u cijelom svijetu nestane struje na desetak sekundi, a nakon toga struja se ponovo vrati. Jack je nažalost baš u to vrijeme na biciklu i po mraku ga udari autobus te završi u bolnici s nekim lakšim ozljedama i bez dva zuba. Nakon oporavka nastavlja sa svojim nezanimljivim životom, ali slučajno otkriva da svirajući pred prijateljima “Yesterday” Beatlesa oni ne znaju pjesmu, a i ne samo da ne znaju pjesmu nego nisu nikada čuli ni za bend(?). Ispada da oni nisu jedini, nitko nije čuo za njih, a Jackovo zaprepaštenje je golemo kad vidi da ni na Googleu nema ni traga Beatlesima, a čega nema na Googleu to onda ni ne postoji, niti je postojalo.
Jack odsvira tu i tamo pred nekim pokoju Beatles pjesmu i svima se to svidi, a nakon toga odluči pjesme prikazati kao svoje. Priča se širi i na vratima mu se pojavljuje glavom i bradom Ed Sheeran koji glumi sâm sebe i koji je negdje čuo neku od Jackovih/Beatles pjesama, svidjele su mu se i na kraju ga poziva da mu se pridruži na turneji. Kada pjesme postaju sve više uspješne netko je već nanjušio krv, to jest veliku lovu i menadžerica Ellie lagano ispada iz igre, a Jacka preuzimaju veći igrači. On jadan ni sam ne zna što raditi, sve ga je ovo zateklo, a kada mu Ellie dođe u LA i stavi mu ljubavnu ponudu na stol koja je od samoga početka vidljiva on je zbunjen i odbija, ali skoro odmah se i pokaje.
Karijera ide odlično, postaje svjetska zvijezda koja s nekim od najpoznatijih Beatles uspješnica gradi svoju karijeru, ali i dalje je moralno rastrgan. Na kraju ipak popušta i kao gost Edu Sheeranu na Wembleyu priznaje i publici i Ellie o čemu se radi i kakvi su mu osjećaji. To je uglavnom u kratkim crtama priča Jacka Bartha po kojoj je Richard Curtis napisao scenarij koji je režirao Oscarom nagrađeni Danny Boyle. Priča ima svakako potencijala iako više potencijala ima sama ideja, ali sam scenarij je pomalo šlampavo odrađen s dosta praznog hoda i nekim poprilično nepotrebnim dijelovima.
Ljubavni odnos Jacka i Ellie je relativno klišeizirano prikazan, a završava na kraju filma kao prava limunada, dok je scena pri kraju s Johnom Lennonom bila sasvim nepotrebna. Zato u filmu ima puno odličnih epizoda, od nespretnog predstavljanja “Let It Be” roditeljima, prijedloga Eda Sheerana da se “Hey Jude” preimenuje u “Hey Dude”, jer je originalno ime bez veze, ili još nekih sitnica koje su s nestankom struje nestale s ovoga svijeta kao da ih nikada nije bilo (Coca Cola, Oasis, cigarete, Harry Potter…).
E sad bi došao do onoga zašto bi ovo mogao biti film katastrofe. Za početak, osobno bih za sebe rekao da sam možda čak ekstremno veliki fan benda The Beatles. Vjerojatno ima puno ljudi po svijetu koji vole Beatlese isto koliko i ja, ali siguran sam da nema onih koji ih vole više od mene. Pa kad bi se odjednom, nakon nekog nestanka struje ispostavilo da Beatlesi ne postoje, i da nikad nisu postojali, to bi za mene bila katastrofa biblijskih razmjera, pogotovo ako bih kao i Jack i dalje znao za njih. Katastrofe su neminovnost i to znamo, ali evolucija bez Beatlesa bi za mene bila katastrofa nad katastrofama.
Jack Malik imao je sreću u (automobilskoj) nesreći i nije doživio svijet bez Beatlesa za razliku od svih ostalih, pokušao je to ispraviti i na svoj nespretan način predstaviti njihovu briljantnu pjesmaricu gradu i svijetu (Urbi et Orbi) i to je na kraju i uspio, Beatlesi su po drugi put pokorili svijet i to naravno sasvim zasluženo. Osobno bez problema mogu zamisliti svijet bez Coca Cole, cigareta, Oasisa, Harry Pottera i još hrpe toga, ali bez The Beatlesa ne mogu.
Danny Boyle je vrhunski filmski zanatlija, nije bez veze dobio Oscara za “Slumdog Millionaire”. I ovdje je odradio dobar posao. Scenarij na momente šteka, ali to ne utječe pretjerano na ugodu gledanja filma. Koncertne scene i Jacka i Eda Sheerana su dobre i uživanje je pogledati i poslušati svaku stvar omiljenog benda u nekoj novoj verziji.
Svakako je preporuka pogledati ovaj film pa čak i ako niste neki veliki fan The Beatlesa kao ja (možda biste mogli postati), film je u svakom slučaju zabavan za pogledati, a ako ste fan onda vam ne moram davati preporuku o gledanju, svakako ćete otići u kino. Moram priznati da sam ipak malkice više očekivao od filma od kada sam prije nekoliko mjeseci kada je najavljen pogledao trailer, ali nisam se ni puno razočarao kad sam ga na kraju vidio.
Srećom ovo je ipak samo film, u filmu je sve moguće pa i to da John, Paul, George i Ringo ne postoje i nikad nisu postojali. Ali srećom to je samo u filmu. U pravom životu su srećom postojali. I oni i njihove pjesme.
Foto: Jonathan Prime/Universal Pictures
