Vlatko Stefanovski za Music Box: “Novi album će biti električan, s novim trijom i s velikim zadovoljstvom”
7. srpnja 2019.
Boris Abramović (273 Članci)
Podijeli

Vlatko Stefanovski za Music Box: “Novi album će biti električan, s novim trijom i s velikim zadovoljstvom”

“Trudim se svaku večer biti najbolji što mogu biti iz poštovanja prema svakom čovjeku koji je odvojio vrijeme i kupio ulaznicu za taj moj koncert.”

Prije koncerta koji su u sklopu Brodskog glazbenog ljeta u Slavonskom Brodu održali Filip Novosel i Tihomir Hojsak i na kojemu se mladoj dvojici glazbenika kao gost pridružio Vlatko Stefanovski, istinska gitaristička legenda, iskoristili smo priliku i popričali s ovim makedonskim virtuozom malo o prošlosti, malo o sadašnjosti, a i malo o budućnosti. Vrlo prijazan, ugodan i zanimljiv sugovornik posvetio nam je i više vremena nego što smo se nadali , a o čemu smo proćaskali pročitajte u nastavku.

Za sam početak, Vlatko, dobar dan i dobro došli u Slavonski Brod. Dugo vas nije bilo ovdje kod nas, zadnji put u ovoj dvorani bili ste prije petnaestak godina u sklopu projekta Treta majka, poslije toga još jednom ste bili u brodskoj tvrđavi na nastupu s trijom na Festung Festu, a prvi put ste bili u ovoj dvorani prije točno četrdeset godina(!).

“Dobar dan, bolje vas našli u Slavonskom Brodu. Sjećam se ove dvorane, to je bio nekakav dom kulture, sada je vjerojatno samo promijenio ime. Ova Slavonija je meni veoma interesantna i intrigantna. Pamtim i dvoranu i neke ljude koje smo ovdje upoznali, stekli neke prijatelje i prijateljice. Stvarno prije četrdeset godina sam ovdje nastupio s Leb i Soli na prvoj našoj velikoj turneji, nakon albuma “Leb i Sol II”. Okrenuli smo tada cijelu tadašnju Jugoslaviju i bilo je veoma uzbudljivo. Mladi smo bili, puni entuzijazma, ljubavi, očekivanja i moram priznati da smo za to razdoblje, za tu našu mladost i te godine, bili prilično profesionalni. Imali smo svoje ozvučenje, svoje kombije, roadieje, tehničare, svirali smo s puno žara, s puno strasti.”

Svirali ste u malim i u velikim klubovima, u malim i velikim dvoranama, u malim i velikim gradovima, pa i u Londonima, New Yorkovima i Los Angelesima. Ali svi su od vas dobivali isto, ono najbolje, bez obzira gdje svirali.

“Trudim se da svake večeri funkcioniram i budem najbolji što mogu biti. Nikad nisam podcijenio niti jedno selo, niti jedno malo mjesto, jer prvo to nije pošteno, drugo nije profesionalno, a treće, nikad ne znaš tko sjedi u publici. Možda sjedi Richard Branson u publici, recimo u Vodnjanu ili Grožnjanu (što ne bi bilo čudno), ili recimo u Cavtatu sam bio prije neki dan i kažu mi – jučer bio Bon Jovi na ručku ovdje. Nikad ne znaš kome se obraćaš, treba imati poštovanja prema svakom čovjeku koji je odvojio svoje skupocjeno vrijeme i koji je eventualno kupio ulaznicu da dođe na vaš koncert. Treba poštovati publiku jer mi od publike živimo i naravno za muziku živimo.”

Foto: Ivan Matković

Vi ste iz jedne umjetničke obitelji, svi su se na neki način bavili umjetnošću, većinom kazališnom, tako da nije čudno da ste i vi na kraju završili u umjetnosti. Da nije tako bilo možda biste bili nešto drugo? 

“Mogao sam zglajzati u nekim drugim vodama ali me je od početka scena privukla, magično je to mjesto.”

Odrasli ste sedamdesetih godina na nekom progresivnom rocku toga vremena, Korni grupi, Timeu, Focusu i ostalima. Leb i Sol je bila odlična kombinacija progresivnog rocka, jazza i etna i to je bilo i u ono vrijeme nešto novo, pogotovo kod nas.

“Sve smo slušali što se tada sviralo. Na svu sreću tad se svirala odlična muzika, odlični albumi su se pravili. Ako ima smisla, a bilo ga je, onda ima smisla spajati elemente. Za ono doba smo, Boga mi, bili poprilično progresivni.”

Malo o gitarama i gitaristima. Vidim imate šiltericu s natpisom Jeff Beck. Pretpostavljam da ste kao i mnogi tadašnji gitaristi odrastali na legendama poput Hendrixa, Claptona, Petera Greena i upravo Jeff Becka?

“Danas je 4. srpnja, Dan nezavisnosti u Americi, a jučer sam imao čast i zadovoljstvo da na poziv američkog ambasadora u Beogradu odsviram himnu “Star Spangled Banner” i odsvirao sam je podsjećajući se na Hendrixa, naravno ne toliko radikalno kao što ju je on odsvirao na Woodstocku jer ipak tada su bila nemirna vremena oko Vijetnama, ali na moje veliko zadovoljstvo i u čast i znak sjećanja na Woodstock i na Hendrixa sam to sa zadovoljstvom odsvirao.”

Neću vas pitati koji je gitarist najbolji, ali možete mi reći koji vam je možda najdraži. Kako ste s puno njih “velikih“ do sada i zajedno zasvirali s kim biste možda voljeli zasvirati, a do sada niste imali priliku?

“Evo, kapu nosim od onoga s kim bih zasvirao (Jeff Beck). Upoznao sam ga, imamo zajedničke fotke, nakon njegovog koncerta u Beogradu sam mu poklonio dva moja CD-a. Džentlmen, gospodin čovjek, pokazao je interes, a još uvijek je borac, sa svojih sedamdeset pet godina još uvijek putuje i svira fantastično. Još uvijek ga odlično služe prsti, uši i srce. Ljudi se umore, povuku, sklone i uživaju neki mirniji život, ali evo, on je neumoran. A eto i Clapton je neumoran, nedavno je bio u Beču. Mislio sam da se penzionirao, ali on i dalje svira.

Prije desetak godina imao sam vas priliku pogledati na koncertu s Janom Akkermanom. Još jedan od idola iz mladosti?

Jan Akkerman je jedan od mojih dražih gitarista. On je u velikoj mjeri mene formirao. Ta njegova tehnika, čak taj neki fusion koji je radio s grupom Focus, taj neki njegov progresivni način sviranja sam slušao i od njega puno upijao, učio njegove fraze, i konačno taj njegov ton mi je bio veoma zanimljiv.”

Allan Holdsworth?

“Holdsworth da ne govorim, on je bio ideja vodilja, svjetlo na kraju tunela. To je bio Alan Holdsworth.”

Imam još jedno gitarističo pitanje. Nekad davno u glazbenom časopisu “Rock“ bio je intervju s Vlatkom Stefanovskim i naslov je bio “Ja kuham žice“. Kao i danas i onda su naslovi prodavali tekstove pa se to moralo pročitati. Zamišljali smo Vlatka kako stoji kraj štednjaka i u nekom loncu kuha žice. Postoji li danas neki sofisticiraniji način? Šalimo se, naravno.

“(smijeh) Sad mijenjam žice, imam i firme koje mi poklanjaju žice. Ja sam tu foru pročitao negdje od Van Halena, on je kuhao žice, ali stvarno ako želite produžiti vijek žicama možete ih skuhati, sva prljavština izađe van. Za basiste je to još bolje, bas žice su skuplje.”

Foto: Ivan Matković

Još malo o gitarama. Akustična ili električna?

“Ipak mi je električna 51% draža, 49 % akustična, iako volim i jednu i drugu puno.” 

Što se ima kod kuće u gitarskoj kolekciji?

“O dragi moj, imam dosta gitara. Za jednu tek balkansku zvijezdu imam trideset pet, šest gitara, ali vrhunskih. Nedavno sam nabavio najnoviju gitaru, Les Paul Junior s jednim magnetom, gitaru koju su svirali Leslie West iz Mountaina i Mick Ralphs iz Bad Companyja. Strašna gitara, vrlo jednostavna, a vrlo intrigantna i zanimljiva. Hvala ti za ova pitanja, rijetko me ljudi pitaju o gitarama.”

Imam još jedno instrumentalističko ptanje, ali ovaj put ne o gitari nego o nečem drugom. Prije četrdesetak godina na nastupima Leba i Soli znali ste se na pola koncerta zamijeniti za instrumente, pa je tako Garo svirao gitaru, a vi ste svirali bubnjeve. I dalje je to bilo virtuozno. Bubnjevi su neka druga ljubav? Pitam i zato što vam se na prošlogodišnjem nastupu Vlatko Stefanovski Trija na Brijačnici u Zagrebu u nekoliko pjesama na bubnjevima pridružio i vaš sin Jan i to u odličnom izdanju.

“Svi smo sve svirali nekad. A danas mi sin svira u bendu. Imam i novog basistu, Ivana Kukića iz Strumice, a Jan Stefanovski, moj sin je na bubnjevima. Veoma je mnogo napredovao od Brijačnice do danas. Nevjerojatno je napredovao u tih godinu dana.”

Foto: Maja Musić

Što Vlatko Stefanovski sluša u svoja četiri zida?

“Često sam u autu i puno slušam radio. Pogotovo lokalne radio stanice. Kad dođem u Hrvatsku slušam Hrvatski radio, pa mi se ubaci neki bosanski radio, po Srbiji slušam Beograd 202, a u Makedoniji slušam JazzFM, odličnu jazz stanicu. U kući sam kupio još jedan gramofon i vratio sam se pločama, mrzim pustiti CD, a pustiti vinil nije mi teško. Kod kuće na vinilima najviše volim slušati jazz i klasiku.”

Večeras ste tu u Slavonskom Brodu kao gost na koncertu našeg Brođanina Filipa Novosela i njegovog bandmatea Tihomira Hojsaka. Kakva vam je suradnja s njima?

“Sjajni momci, sjajni momci… Filip i ja smo se upoznali na jednom koncertu u Sloveniji kod jednog našeg zajedničkog prijatelja i tu smo se prepoznali i produbili našu suradnju. Oni su mi gostovali u Lisinskom, ja sam njima gostovao tu i tamo, i evo nastavlja se ta suradnja. Sjajni su muzičari i čak smo dobili Porina za instrumentalnu verziju Gibonnijeve pjesme Divji cvit.”

Mother Tongue je zadnji studijski album koji je bio akustičan, Live at Lisinski isto, je li vrijeme za nešto električno? Što je sljedeći projekt?

“Svakako će to biti električni album sa novim trijom i s velikim zadovoljstvom.”

Foto: Marko Šolić