IZVJEŠĆE: 66. Pulski filmski festival (prvi dan) – Ljubav i što je sve (ne)može pobijediti
14. srpnja 2019.
Željko Mirković Miki (114 Članci)
Podijeli

IZVJEŠĆE: 66. Pulski filmski festival (prvi dan) – Ljubav i što je sve (ne)može pobijediti

Najpoznatiji filmski festival na području Hrvatske šezdeset i šesti je put otvorio svoja vrata brojnim ljubiteljima filma koji će u kvantitativno i kvalitativno bogatoj ponudi naći nešto za sebe.

Na sedamnaest lokacija (široj publici najpoznatija je Arena) u devet festivalskih dana publika će moći uživati u brojnim filmovima, ali i popratnim programima zbog kojih vrijedi baš u to vrijeme ljetovati na našem poluotoku. Dugo žuđeni “General” Antuna Vrdoljaka sigurno je bio očekivan potez organizatora na dan otvorenja, ali vrijedilo je (gotovo u isto vrijeme) otići do kina Valli i provjeriti je li što ostalo od redateljske i spisateljske čarolije njemačkoga autora Floriana Henckela von Donnersmarcka (podsjećam, od “Života drugih” prošlo je više od desetljeća). U međuvremenu kino, a kasnije i TV, publici za oko je najviše zapeo njegov “Turist” s dvojcem Depp-Jolie u glavnim ulogama.

“Djelo bez autora”, trosatna priča smještena u Njemačku u vrijeme nacizma problematizira vječne teme ljudskoga i umjetničkoga u neljudskim vremenima i propituje hrabrost i granice slobode pojedinca koji se svojom ljudskošću opire neshvatljivim, a tako često viđenim stvarima u povijesti. Dok pred očima prolaze činjenice kojih se svaka iole humana osoba treba stidjeti, pitam se hoćemo li ikada iz te okrutne i odvratne povijesti (koja je i na ovim prostorima ostavila niz žrtava) nešto naučiti. Ono osnovno, da je čovjek čovjeku vuk, ali i da u najgorim vremenima ima najboljih ljudi, to znamo. Ali često složenost života samoga iznenađuje i ne nudi jednostavna rješenja. Niti post festum kada smo svi, oprostite na izrazu, pametni kao general poslije bitke. Iznimno osjećajni i nadareni Kurt Barnert od djetinjstva nosi traumu, ali i klicu nečega velikoga, nečega bitnoga, nečega što nas može izvući iz gliba u koji nas vuku “povijesna” vremena u kojima živimo. Bez obzira jesu li to tridesete i četrdesete godine prošloga stoljeća ili, pak, devedesete (na ovim prostorima). Što se pitanja umjetničkoga tiče, na um mi padaju stihovi Elvisa Costella “…outside they are painting tar on somebody, it is the closest to a work of art that they will ever be…”. I u vrijeme nacizma i kad je nastupilo vrijeme istočnonjemačkog socijalizma, ali i kad je glavni junak prebjegao na Zapad. Očekivao bi da će tada za njega nastupiti “preporod”, no situacija (zapravo temeljno) ostaje ista. Dok čovjek ne pronađe svoj vlastiti izraz, tu neće biti sreće.

Paralelno s tim “traženjima” odvija se drama i na privatnom planu, jer ljubav njegova života jest upravo kćer (ne)čovjeka koji je odgovoran za mnoge nevolje u njegovom životu. Čak štoviše, unatoč činjenici da je njegov (Kurtov) punac liječnik, još je veća tragedija da takav monstrum upropaštava i živote i svoje kćeri i gotovo je onemogućuje u začeću. Ipak, ostane li čovjek dovoljno uporan, vjeruje li u sebe, vjeruje li u put kojim ga nadahnuće i ljubav vode, rezultat (ili kraj toga puta) može biti nešto lijepo. Žrtvovanje, nevolje, teški trenuci, samo su prepreke koje valja svladati na putu prema cilju. Neki ne uspiju, ali oni koji istraju spoznaju da su ljubav i istina, i put, i način. Vjerujući bi rekli i život. Protiv užasa smrti, protiv nekulture, protiv neljudskoga.

Odlična glumačka ekipa (Schilling, Koch, Beer, Rosendahl…), vrlo dobra režija i glazba (Handel, Monteverdi, ali i Klaus Nomi te Max Richter) aduti su ovoga filma koji daje odgovor na pitanje s početka teksta je li Florian zadržao dio svoje filmske čarolije za budućnost. U jednom trenutku do publike u kinu Valli dopro je i odjek vatrometa iz Arene. Siguran sam da je i publika u rimskom amfiteatru dobila ono što je očekivala.

I filmovi u konkurenciji, ali i npr. Popularna Pula ili Europolis; da ne govorim o Manjinskim koprodukcijama ili dokumentarnom programu, privući će, nadam se, velik broj gledatelja, a i povoljne cijene ulaznica idu tome u prilog. Naročito se veselim susretu najmlađih s “Kraljem lavova” ili “Profesorom Baltazarom”, jer će možda među njima biti nekih koji će u godinama koje dolaze pokazati svoj talent poput Kurta ili njegovog umjetničkog oca von Donnersmarcka. Živi bili, pa vidjeli!

Foto: Tatjana Prvulović Mirković (privatni album)