Šesti album maskiranih nu metal veterana dolazi nakon petogodišnje pauze, odlaska iz benda dugogodišnjeg perkusionista Chrisa Ferna, obiteljskih tragedija i razvoda.
Sva navedena iskustva pretočena su u njihov najbolji album još od “Vol. 3: (The Subliminal Verses)” iz 2004. Nakon opresivne atmosfere koja je definirala prva dva albuma, Slipknot su logično zaključili da moraju početi izazivati očekivanja slušatelja. Ta praksa je na spomenutom trećem albumu urodila neočekivano sofisticiranim pjesmama poput “Vermillion”, “Circle” ili “Danger: Keep Away”. No, na sljedeća dva albuma bila je svedena na relativno konvencionalni post grunge Stone Sour, drugog benda vokalista Coryja Taylora i gitarista Jima Roota. “We Are Not Your Kind” pak proširuje stilski raspon benda, a da pritom zadržava sve elemente iz dosadašnje karijere.
Singlovi “Unsainted” i “Solway Firth” primjeri su klasične slipknotovske mješavine agresije i radiofoničnosti, no njihova efektna izvedba ni ne naslućuje stilski i dinamički raspon ovog albuma. Prva polovica otpada na relativno očekivanu mješavinu zvučnih kolaža, tribalnih interluda i pjesama poput “Nero Forte” i “Critical Darling” koje s lakoćom miješaju manične riffove i pop refrene. No, negdje po sredini uleti “Spiders”, vjerojatno najbizarnija pjesma koju je bend dosada snimio. Komad je to teškog electro popa čiji glavni synth motiv predstavlja neskriveni naklon Carpenterovoj temi iz “Halloweena”. Nakon nje pak slijede atmosferične “My Pain” i “Not Long for This World”, zvučeći kao kandidatura za soundtrack neke buduće sezone “True Detectivea”. S njima se bend vraća izoliranoj atmosferi impresivne naslovne pjesme s “Iowe”, samo izvedene proširenim i nježnijim, ali jednako sugestivnim stilskim sredstvima koje oslikavaju atmosferu Srednjeg zapada.
Upravo je taj snažni osjećaj geografske povezanosti ono što od početka odvaja Slipknot od većine metal bendova. Njihov bijes i buka koja ga prati od početka su vezani za Des Moines. Nakon šest albuma i trideset milijuna prodanih primjeraka ništa se nije promijenilo, osim što je zvučna slika proširena. No bez obzira radilo se o nekadašnjem ubrzanom groove metalu ili današnjim post industrial epovima, Slipknot i dalje jako dobro shvaćaju da nema većeg pakla od onog kojeg nosiš u sebi. Koliko god to patetično i potrošeno zvučalo i dalje je opipljivije od zamišljenih užasa i svjetova koji umnoge definiraju metal posljednjih četrdesetak godina.