IZVJEŠĆE: Novogradiško glazbeno ljeto: Darko Rundek i Ekipa – Veliki Gospon
Odličan potez organizatora NG ljeta programsko je uvrštavanje nastupa jednog od najkreativnijih autora i izvođača s ovih prostora i njegove prateće Ekipe. Oni su svojim nastupom pokazali kako treba izgledati lijepa i kvalitetna glazbena večer. Ili barem dio nje.
Mjesec je bio pun, a prostor ispred pozornice nešto manje, no to nije spriječilo Novogradiščane i putnike namjernike da provedu još jednu lijepu (iako ponešto hladnu) večer na otvorenom, u središtu nevelikog slavonskoga grada. Gotovo četvrt stoljeća organizatori se trude da zadovolje gotovo sve ukuse miksajući žanrove i bendove i u tome imaju manje ili više uspjeha. No, ponekad, a to je bio slučaj i ove sredine tjedna, pogode – u središte. U centar. Naime u centru Gradiške, nakon zagrijavanja uz cover bendove koje je publika dobrohotno prihvatila, nastupio je jedan od najzanimljivijih glazbenika one i ovih zemalja, Darko Rundek.
Potpomognut svojom Ekipom, njihovom energijom, raznovrsnošću instrumenata i žanrova, kao i svojom autorskom i izvođačkom iskrenošću, oduševio je poklonike njegove glazbe. Nije (ne)važno, ali i starije stvari (iz razdoblja Haustora), ali i novije (sve do Mostova), premda ponekad i konceptualno i interpretativno zahtjevnije, dolaze do srca i uma gledatelja i slušatelja na Trgu, među kojima je nemali broj (i) glazbenika. Gotovo je paradoksalno da neobične stvari (npr. “Šejn”, koji je sačuvan za bis) mogu toliko dignuti publiku na noge i podići raspoloženje koje je i do tada bilo na zavidnoj razini.
Gitara i bariton garnirani s bubnjevima i basom, te brassom, uz potporu udaraljki vode nas na plesno-pjevno putovanje od Međimurja, preko Zagreba do Kariba. Od etno ručno-glasnog rada do calypso i reggae pastiša i natrag, ne propuštajući pri tome biti aktualan i jasan u ljudsko-političkim stavovima. Primjeri za to su skladba “Ima ih” s Porinom nagrađenog albuma alternativne glazbe do pjesme “Ay, Carmela” u kojoj se jasno određuje prema starom (i novom) fašizmu. Ljubav je, ipak, ono što nas vodi, ljubav „se ne trži, niti ne kupuje“. Ljubav nas veže i spaja, ponekad i razdvaja. Ona nas nadahnjuje i „tjera“ na bolje. I na pisanje (i slušanje) pjesmama, također. Kad voliš kao da na reveru nosiš ordenje. Ili barem „tamni jorgovan“. Nikad nije ljepša bila. Ljubav. Kad ljubav jest.
Osmijeh na Darkovu licu, osmijesi na licima u publici. Smije se i Borna, mladić čiji je život (ili će biti) truba. Ili Pavlica koji trubi čitav život. Ovdje je i pjevao. Odličan je i Anin saksofon. No, važno je da Ekipa funkcionira i kao ekipa. To je, zapravo, najvažnije. Pojedine pjesme zvuče fantastično. Slušamo i onu „bolju“ verziju “Uzalud pitaš”, ali i izvrsni “Apokalipso” (nadam se da ste nabavili box set), jer to su toliko dobri radovi da funkcioniraju i u radijskom eteru i kad ih slušate „starovirski“ (albumski, od početka do kraja). Još jedan dokaz da dobra pjesma nema ograničenja niti prepreka da dođe do publike. Bez obzira na nebanalnost, složenost strukturnu ili aranžersku. Ona, poput vode, nađe svoj put.
No, u svakoj momčadi ili ekipi valja istaknuti (pored frontmena) i onoga/onu koja daje pečat svemu. To je Isabel. I u virtuoznom i u taktičnom smislu. Violinski ključ za razumijevanje starog i novih života Rundekovog pjesničkog i glazbenog izraza. Sjetim se uvijek (i ne samo zbog instrumenta koji ih povezuje) Caveovog Warrena Ellisa. Točka na „i“. I kategorija za sebe, a opet tako uklopljiva u zvukovnu sliku.
Pohvale ove godine idu (barem što se ovoga nastupa tiče) i tehničkoj ekipi, iako je bilo manjih problema s monitorima na pozornici. Bila je Velika Gospa. Bio je Veliki Gospon, Darko Rundek. I bila je Ekipa. Velik glazbeni dan i lijepa noć NG ljeta.
Foto: Tatjana Prvulović Mirković (privatni album)
