“Happiness is a club I’ll never be in”, zavapi Jonathan Davis u “This Loss”, predzadnjoj pjesmi trinaestog studijskog albuma nu metal veterana Korn.
Premda nikad nije bio previše suptilan tekstopisac, Davis je oduvijek naginjao mračnim osobnim temama, još otkad je istodobno urlao i plakao na “Daddy”, pjesmi čije je tematiziranje seksualnog zlostavljanja u startu odvojilo Korn od macho estetike koja je dominirala ranim valom nu metala.
Problem albuma poput “The Nothing”, nastalog u sjeni nedavnih smrti Davisove majke i supruge Devon, jest što se nalazi u ionako mračnoj diskografiji pa je njegove sirove emocije lako zamijeniti za bilo što iz bendovog često i lakonskog arsenala tekstualnog sivila.
“The Nothing” bi mogao biti njihov najbolji, a svakako najmračniji album još od “Untouchables” iz daleke 2002. Glazbeno gledano, nema previše novosti. Ritam sekcija melje standardnim industrial funkom, gitare su duboke i prepune efekata, no ono što je drugačije su promišljeni, vrlo filmski aranžmani koji posebice dolaze do izražaja na tihim dijelovima na kojima se vrlo čujno upotrebljavaju u ovom bendu rijetko korišteni instrumenti poput klavira ili orgulja. Sve navedeno zaokruženo je Davisovom najboljom vokalnom izvedbom godinama unazad. Premda je često znao zaglaviti u nepotrebnim vokalnim manirizmima ili bolje rečeno tikovima, ovdje svoje vokalne ekscentričnosti upotrebljava u skladu s emocionalnim sadržajem pjesme, bilo da se radi o brutalnim vriskovima ili teatralnim pattonovskim clean vokalima.
Usprkos svemu, singlovi “You’ll Never Find Me” i “Cold” pršte prepoznatljivim pseudopop senzibilitetom po kojem je bend i postao poznat. Premda nikad nisu bili klasični catchy bend, uvijek su znali pisati pamtljive refrene i fraze, a to je i ovdje slučaj.
Na koncu, “The Nothing” je solidan i zreo album benda koji se i dalje drži svog prepoznatljivog zvuka, mada se godine života i staža itekako osjete. Uzet u kombinaciji s Slipknotovim “We Are Not Your Kind”, “The Nothing” predstavlja neočekivano sofisticiran rad nu metal veterana. Baš kao i taj album, “The Nothing” pokazuje da je melankolija gubitka koji se akumulira s godinama dobra protuteža mladenačkom bijesu koji zahvaljujući njoj kao da dobija neku novu, u nedostatku bolje riječi, duhovniju dimenziju.
Foto: Jimmy Fontaine