Stephany Stefan: “Svijet je velik i za svakoga od nas ima mjesta! Suludo je misliti kako je nešto nemoguće izvesti!”
23. rujna 2019.
Nikola Knežević (2172 Članci)
Podijeli

Stephany Stefan: “Svijet je velik i za svakoga od nas ima mjesta! Suludo je misliti kako je nešto nemoguće izvesti!”

Začarana Močvara u rujnu je krenula s novom, osmom sezonom gdje vas opet očekuju izvrsni koncerti, druženja, neka nova imena na kantautorskoj sceni i unikatne pjesme kakve nemate priliku čuti negdje drugdje.

Tako u srijedu, 25.9., od 20h sviraju MI VIDA (Zagreb) i STEPHANY STEFAN (Rijeka). Stephany Stefan je ime multi disciplinarne umjetnice iz Rijeke i istovremeno ime kolektiva, grupe umjetnika i prijatelja koji zajedno spajaju razne grane umjetnosti u jednu cijelinu. Iza nje/njih je nastup na INmusicu, a ispred nje/njih prvi pravi zagrebački koncert. Dovolno zanimljivo, a ujedno i intrigantno, za intervju. U Močvari će predstaviti prvi album “Iridescent” u cijelosti.

Na svojim nastupima i u video spotovima spajate zvuk s vizualnom umjetnosti. Zašto ste se odlučili baš na takav način predstavljanja publici i na koji način vas sve to ispunjava?

“Često pišem glazbu gledajući, zamišljajući ili prisjećajući se nekakvog momenta koji sam vidjela u svijetu ili u svojoj glavi. Često stvaram vizualne uratke slušajući glazbu ili zvukove iz svijeta. Imala sam momente kada sam mogla vidjeti glazbu kao što sam na momente uspjela čuti svjetlo. Mislim da se audio i vizualno stvaralaštvo najpitkije stapaju jedno s drugim stoga ne mogu baš reći da sam “odlučila” takvu vrstu rada prestaviti ljudima. Točnije bi bilo reći kako je to moj modus vivendi.”

Za svaki dio ove koncepcije zaduženi su različiti ljudi. Koliko vas je onda na pozornici i izvan pozornice? Kako izgledaju vaše probe?

“Na pozornici nas je trenutačno četvero ili petero (Goran Pleić, Vedran Mijić, Dorian Cuculić, Maja Bolić), izvan pozornice još dvoje (Oblik3, Mara Prpić), a prošireni kolektiv čini još dvadesetak ljudi. Trenutačno su nam probe postale treninzi gdje radimo na mišićnoj memoriji, fokusiramo se na pojedine dijelove tijela koji su nam slabiji i jačamo ih. Dosta smo fokusirani, ponekad možda i previše, ali ako uzmemo u obzir činjenicu da još svatko od nas radi sto drugih stvari, manjak fokusa bi vjerojatno usporio cijeli proces našeg zajedničkog rasta.”

Foto: Renato Buić

Iz čega ili od koga crpite inspiracije za ove jedinstvene performanse, ako ih tako mogu nazvati? Ako se ne varam, čak uključuju i ples i još neke komponente?

“Puno čitam i istražujem, gledam što rade drugi ljudi na svijetu i kako se taj svijet mijenja. Dosta vremena posvjećujem svojim unutarnjim pejzažima, konstantno preispitujem sve što mislim da znam i kroz druge osobe koje upoznajem putem učim o novim pogledima na život. Naši se nastupi sve više razvijaju i sve se manje fokusiraju samo na glazbu. Trenutačno smo u nastupe uveli vizualne elemente, elemente scenografije i elemente cirkusa.”

U zvuku se osjete razni utjecaji, očito da se ne razmišlja o tome da se ide samo i isključivo u jednom smjeru. Osjeti su tu svašta, od moderne pop produkcije, preko nekog dark synth pop-rocka, do etna, čak i spiritualnosti određene. Što osjećate kad stvarate?

“Jako me zabavljaju žanrovi koje nam ljudi dodjeljuju i skupljam ih kao Pokemone. Ove koje si gore naveo nisam još stigla sakupiti. Teško mi je opisati što osjećam dok stvaram pošto moje stvaralaštvo nije linearno i koristi se svakakvim metodama. Ono što ti sa sigurnošću mogu reći je da sam uvijek ushićena kada vidim kako nešto što radim cvate.”

U novom singlu „Electricity“ ostvarili ste suradnju sa saksofonistom Benjaminom Lamzom, što je još jedan svojevrsni zalazak u drugačije žanrovske vode. Jeste li skloni suradnjama i koliko se volite okušavati u različitim područjima i gledati na svoju glazbu iz više perspektiva?

“Obožavam surađivati s drugima, a suradnja s Benjaminom je bila dio “moga plana” od prvog trena kada sam u pjesmi “Electricity “čula saksofon dok sam ju pisala. Upravo radi te velike želje za suradnjom dobivam priliku čuti i gledati to što radim tuđim i novim očima, a to obogaćuje rad koji time postaje prošaran spektrom boja, a ne samo jednim tonom. Ono što mi je uvijek bitno kod suradnji je taj moment povezanosti i otvorenosti kako bi se mogao stvoriti prostor poštovanja i prihvačanja. Bez toga, svaka suradnja pada u vodu.”

Nedavno su izašla istraživanja ZAMP-a kako je među svim autorima u Hrvatskoj tek 18% žena. Sve se više govori o tom kantautorskom pokretu, kako ga neki zovu, odnosno dosta se u zadnje vrijeme priča o ženskom autorstvu, što je zaista dobra stvar. Nedavno su kantautorice u Zagrebu dobile i svoj festival. Kako se ti osjećaš kao dio te neke priče koja se sve više kotrlja u cijeloj regiji? Što poručuješ ostalim potencijalnim kantautoricama koje još nisu dobile svojih pet minuta?

“Iskreno, uvijek sam se osjećala kao vuk samotnjak i to se nije puno promijenilo. Možda je razlog tome taj što živim u Rijeci gdje je žena koje pišu i izvode svoje glazbu malo, a možda je taj što se ne smatram kantautoricom pa ni ne osjećam da sam dio tog pokreta. S druge strane sam jako sretna jer vidim da se ljudi druže i udružuju i nadam se da će to pomalo stvoriti sve zdraviju okolinu gdje će se svatko moći izraziti. Jer to je upravo nešto što stalno forsiram i o čemu stalno govorim. Svijet je velik i za svakoga od nas ima mjesta! Suludo je misliti kako je nešto nemoguće i neizvedivo pogotovo u današnje vrijeme kada je sve toliko dostupno. Nedavno sam sanjala svoju smrt i ponovno rođenje. U snu mi je smrt rekla: ‘Bit će ti kako si možeš zamisliti’. Ta je rečenica postala moja istina.”

U Močvari ćete uskoro predstaviti debitantski studijski album. Prije njega javnosti ste se predstavili s EP-jem, ali čini mi se da vas je publika tek sada nekako počela, figurativno rečeno, hvatati. Kakva su razmišljanja pred Močvaru, kakve su emocije?

“Dečki i ja smo jako uzbuđeni što ćemo doći odraditi prvi pravi koncert u Zagrebu zajedno. Nastup na INmusicu je bio odličan ali je kratko trajao pa ga nismo u potpunosti uspijeli doživjeti. Ovoga puta imamo sat i pol da sve one koje dođu uvedemo u naš šareni mikrokozmos.”

Foto: Jan Maštrović