“Imik si mik, afousse hou fousse, wink d’winou ira n’ftou”, pjevušim si ja na lošem berberskom dok čekam taksi kod drage nam Tvornice kulture u kojoj se Zagreb sinoć okupio da bi čuo što nam egzotična Hindi Zahra ima za reći – i otpjevati.
Dovedena na brdoviti Balkan, ova nam je marokanska kantautorica s pariškom adresom odlučila predstaviti svoj novi, ujedno i drugi po redu album “Homeland” u sklopu istoimene svjetske turneje. Par crtica iz njezine biografije – Hindi Zahra, odnosno Zahra Hindi (umjetničko joj je ime zapravo obrnuti redoslijed pravog imena) rođena je u Maroku 1979., odakle joj potječe i majka. Kao djevojka seli se u Pariz kod oca i tamo ostaje živjeti i stvarati glazbu sve do danas. Inspirirana svojim podrijetlom, ali i šarolikim utjecajem glazbenih puteva koji se nerijetko sijeku baš u Parizu, Hindi Zahra početkom dvijetisućitih piše mnogobrojne pjesme te ih sabire 2010. u svom prvom albumu imena “Handmade”. Album je doživio velik uspjeh i dao dosta dobar broj hitova – tu su “Beautiful Tango”, “Stand Up”, “Set Me Free”, “Kiss & Thrills”, “Oursoul” i naravno, gore citirana “Imik Si Mik”. Ne samo jer su poznate, već i zbog svoje devetogodišnje odležanosti ove su pjesme, odnosno njihove izvedbe na sinoćnjem koncertu primile najviše pohvala, zvižduka i aplauza.
Manji dio publike (uključujući i mene) zdušno je sa Zahrom otpjevao svaku pjesmu do posljednjeg stiha. No s druge strane, na veliku žalost mene, vjernog pratitelja Hindinog stvaralaštva, pjesme s novog albuma ne da nisu dobro primljene, već nisu uopće primljene (od strane publike; profe na faksu će me zadavit zbog ovog)! Dok je Zahra sa svojim stvarno impresivnim bendom pokušavala obgrliti Tvornicu marokanskom glazbenom mantrom, dok je perkusionist solirao i pozivao publiku na zajednički ples i ritamsko zagrijavanje pred pjesmu, ekipa s centra velikog pogona (posebno oni za visokim stolovima) neprekidno je pričala i naklapala što o proteklom danu, što o rastavi frendova, što o ujaku koji ima rak, što o roditeljskom u školi… Za nekog tko sluša Hindi Zahru od svoje 14-e godine i čeka njezin dolazak u Hrvatsku eto, puno desetljeće, bijaše to blago rečeno – veliko razočaranje. A još nisam ni stigla spomenuti da je koncert počeo pola sata kasnije jer su ljudi, dakako, nonšalantno izignorirali vrijeme dolaska, pa su lijeno ulazili, nadjačavali svirku svojom pričom i dakako – kasnili na svako uključivanje u dijalog sa Hindi barem 3 minute. Čini se da je njezin plesni polu-performans pred kraj koncerta debelo imao veze s već blago očajničkim pokušajem podizanja atmosfere na višu razinu.
U trenucima rijetkog zatišja među babama mogli ste čuti zanosne ritmove Maroka, mistične sinkope, melodijske molove i skoro pa molitvene melodije (nenamjerna asonanca), sve to i još puno više od toga dok je Zahra prepoznatljivo (i čak pomalo šamanski) gestikulirala kroz svaku pjesmu, donoseći svoju homeland na tanjuru. I mada je još jednu sjajnu glazbenu atmosferu uspjelo je narušiti neuko hrvatsko pučanstvo, za nekolicinu vjernih obožavatelja i pokoje znatiželjno uho ovaj će koncert još neko vrijeme ostati u dobrom sjećanju.
Foto: Maja Musić
[envira-gallery id=”48483″]