RECENZIJA: Pavle Miljenović Quartet: “Upper Structures” – gitaristička budućnost hrvatskog jazza
Drugi album mladog jazz gitarista i kompozitora Pavla Miljenovića nosi naziv po jazz terminu za složene i nekonvencionalne harmonije u višim dijelovima registra.
Unatoč možda i nepotrebnom obilježavanju takvim izrazito tehničkim terminom, za koji sâm autor u promotivnom materijalu pomalo očekivano kaže da posjeduje i duhovne i filozofske konotacije, “Upper Structures” (Croatia Records, 2019.) ugodno je, no ne i banalno slušanje. Sastavljen od sedam vlastitih kompozicija, album predstavlja Miljenovića kao suverenog, ali i vrlo suzdržanog vođu sastava. Vođen suptilnim, tekućim gitarskim stilom na tragu Johna Abercrombieja ili onim Eivida Aarseta u trenucima oslobođenih od elektroničkih tekstura, Miljenović često pušta ostatku kvarteta da vodi priču, dok on sam ostaje u pozadini.
Ritam sekcija – Adriano Bernobić na bubnjevima i Zvonimir Šestak na kontrabasu – drži stalan puls bez previše razmetanja, no glavnu ulogu ima trubač Tomaž Gajšt. Njegove dionice funkcioniraju poput pripovjedača, vodeći slušatelja kroz autorsku namjeru svake skladbe. Miljenović kompozicije stilski gradi na opuštenoj verziji post bop tradicije, ali i neizbježnom uplivu institucije modernističkog europskog jazza – izdavačke kuće ECM – čiji se utjecaj očituje ponajviše kroz izrazitu filmičnost većine ovih kompozicija.
Zadimljenu noir atmosferu donekle “remete” posljednje dvije skladbe, relativno standardno čitanje bluesa “Playful Blues” te fusionom i funkom obojena završnica “A Big Job”. No, bez obzira na taj blagi stilski odmak u samoj završnici, “Upper Structures” predstavlja ujednačeno, promišljeno ostvarenje. Skupa sa sastavima i pojedincima poput Chuija, Vedrana Ružića ili Marija Rašića i njegovog Balkan Zoo Ensemble (a u potonja dva projekta je kao sideman bio uključen i Miljenović) i ovo ostvarenje pokazuje da itekako ima budućnosti za hrvatski autorski jazz, unatoč tome ili možda baš zato što pliva daleko od glavne struje.
Foto: Promo
