RECENZIJA: John Crowley: “Češljugar” – nije zlato sve što je gold!
16. listopada 2019.
Željko Mirković Miki (118 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: John Crowley: “Češljugar” – nije zlato sve što je gold!

Ekranizacija Pulitzerovom nagradom ovjenčana romana došla je i u multiplexe Cinestar.

Imao sam velika očekivanja od ekranizacije “Češljugara”, no pokazalo se da je ovaj (i kvantitativno) opsežan roman Donne Tartt bio prevelik zalogaj za redatelja Johna Crowleya i ekipu. Gospodina Crowleya pamtimo po simpatičnom filmiću “Brooklyn” iz 2015. godine (scenarij napisao nekad rado čitani Nick Hornby), a i niz BAFTA nagrada upućivao je na možebitan uspjeh ( u prvom redu umjetnički) i ovoga novog projekta. Međutim, povelik (u hrvatskom prijevodu ima 650 stranica) roman u kojem je isprepleteno koješta, od terorizma do umjetnosti, kriminala, droge, pa i oružanih obračuna, te garnirano tijekom struje svijesti i filozofskih pastiša glavnoga junaka Thea bio je bolji materijal za mini seriju nego za podugačak film koji nećete baš najbolje razumjeti ako niste pročitali knjigu.

Kad je o romanu riječ pročitao sam ga nakon gledanja filma, on je kudikamo bolje napisan (koncipiran) iako se film trudi pratiti radnju i likove koliko god je to moguće. No, velim, rupica i rupa (koje često i objašnjavaju postupke likova) je puno. Previše. Inače, u posljednje se vrijeme „borim“ s nagrađivanim romanima (posebno bih istaknuo “Sina Gospodara siročadi”; jedva sam izdržao do kraja) i ne znam je li u pitanju kvaliteta samoga djela, prijevoda ili koncentracije, ali problema je na sve strane. S druge, pak, strane, Svetlana Aleksijevič i njezine briljancije (ne samo o “Černobilu”; a i serija podosta duguje njenoj „Molitvi“) oduševljavaju me. Kao i spomenuta forma ekranizacije (vrhunska tv poslastica, također ovjenčana nagradama).

No, vratimo se Češljugaru. Dječak Theo je udomljen u relativno bogatoj njujorškoj obitelji (Upper East Side, rekli bismo) nakon terorističkoga napada na Muzej u kojem je smrtno stradala njegova majka. Paratimo njegovu priču, ljudsku i profesionalnu, uspone, padove i još veće padove, a kao lajtmotiv (a to je i naslov romana) pojavljuje se umjetnička slika koju je on iznio (ukrao) iz muzeja.  Svašta je tu nabacano – od Carela Fabritiusa (nizozemskog slikara, Rembrandtova učenika koji je umro mlad; autora slike “Ćešljugar”), preko ostalih majstora koji „vise“ u Metropolitanu (i onih koji „vise“ negdje drugdje), od restauracijskih bravura Hobieja do obiteljske tragedije dječakovih udomitelja, njegova ljubavnoga i profesionalnog života…

Raznorazne reference, posebno one glazbene, su (mega)raspona – od Arvo Parta do Lady Gage, a one književne još i „gore“. Spominje se, između ostaloga i G.W. Sebald i njegovi “Sturnovi prstenovi”. E, on je trebao dobiti Nobelovu nagradu za književnost, a ne neki drugi… By the way, nadam se da ga neće (Sebalda) ekranizirati i režirati Crowley. Što se glumaca tiče, Nicole Kidman dala je svoju tipičnu ulogu (puno bolje ta njena „hladnoća“ funkcionira u npr. “Ubojstvu svetoga jelena”), Oakes Fegley mi se čak više svidio u ulozi mladog (maloga) Thea, a Ansel Elgort još ima vremena da se „popravi“. Solidno glumi mladića Thea, no više mi se svidio u  Baby Driveru.

Puno je toga previše u ovom filmu i ako vrijedi ona stara maksima „Malo je dovoljno (ili puno)“ (kod pravih znalaca), ovdje se velika količina nabrojanoga, idejnoga i činjeničnoga, pokazala kao manjkavost. Glazbe se, da vam pravo kažem, ni ne sjećam i film me ostavio poprilično hladnim. Hladnija je od toga, velim, bila jedino Nicole Kidman, ali i kod nje to polako prelazi u manirizam. Nije zlato sve što sija i ne vrijedi se pecati na PR „fore i fazone“ koje su česte i u umjetničkom svijetu. U književnosti svako malo pojavi se „novi Dostojevski križan s npr. Flannery O’Connor“, a u filmu malo-malo se pojavi novi Tarkovski. Samo što nije. Tako je i s Fabritiusovom ptičicom. Genijalna slika (pogledajte si negdje reprodukciju), a ispodprosječan film.

Ocjena
2.5 out of 5

2.5

2.5 out of 5