RECENZIJA: Todd Phillips: “Joker” – …o pepelu i dijamantu (Phoenixu)
Iznimna interpretacija stripovsko-filmskoga anti-junaka u izvedbi jednoga od najboljih glumaca današnjice, Joaquina Phoenixa, igra u multiplexu Cinestar.
Veliko je breme bilo na leđima Todda Phillipsa. Veliko breme i popudbina onoga svega što je nosio izazov koji se našao pred njim. Joker, Batmanov protivnik i glavni inicijator onoga što će mu se događati (Bruceu Wayneu) od malih nogu i kako ga (Flecka) prikazati, a da to ne bude karikatura ili slabunjavo metafilozofiranje o postanku (i nastanku) lika koji nas je na svoj način „oduševljavao“, pogotovo jer se sjećamo interpretacija Jacka Nicholsona, ali i (ovo nije kurtoazno; jer „o mrtvima sve najljepše“) Heatha Ledgera. Ovo je, barem što se glumačke izvedbe tiče, stepenica više, ali i dokaz da, ako je film, scenaristički, idejno i interpretativno, odlično pripremljen, nijedan izazov nije nerješiv. U prvom redu scenarist, ali i redatelj Phillips dokazao se (pogotovo u Boratu) i kada očistimo „gornje“ slojeve prvoloptaške i površne) odlično adaptirao priču o, zapravo, Americi, ovoj trumpovskoj, koja se već dobrano nazirala, a koju su umjetnici (i filmaši), dakako, vidjeli puno prije „publike“ koja se kasnije čudom čudila kad su opasni klaunovi zasjeli na vrlo (ne)odgovorna mjesta. Tako je i s Jokerom.
Rast i razvoj lika, Artura Flecka, kao i evoluiranje njegovih psihoproblema u događaje tragičnih posljedica odlična su slika (i „prilika“) današnjega modernoga društva. Pokušaji da se parcijalno riješi problem jednoga čovjeka (s ne jednim problemom, socijalnim i zdravstvenim) dovest će do nesagledivih posljedica za (njega, Jokera, i) okolinu i društvo (u cjelini). Razlozi zašto do toga (prelaska na Tamnu stranu) dolazi su višestruki i struka psihologijska, sociologijska i psihijatrijska, ekonomijska…) bi (i već je) mogla o tome napisati i prokomentirati dosta toga.
No, vratimo se filmu. Postupno i logično mijenja se jedan (pre) tužni lik koji ni po čemu nije loš, a kamo li opasan. No, veliki problemi (pojedinca i društva) ako se ne liječe, neće se riješiti sami od sebe, već će postati veći. Bujat će i rasti i poput karcinoma izjesti zdravo „tkivo“ i „stanice“, da bi na kraju „ubile“ to jadno, prejadno, krhko biće, kakvo je na početku bilo biće koje se zvalo Artur Fleck. Pomno prostudirane mijene, zdravstveno-ljudske, nisu, dakle, u Phoenixovoj izvedbi nisu prerasle u manirizam, a lajtmotivski smijeh pamtim, nažalost, i iz nekih realnih prijateljskih, stvarnih, „hrvatskih“ situacija, no nije ni vrijeme ni mjesto; morate mi vjerovati na riječ. Savjetujući se sa strukom (liječničkom) došao sam do zaključka, odnosno potvrde, da je gluma Joaquinova vrhunska i, iako je ovo jedna od uloga koja je mogla „pojesti“ ukupan rad, dobro i s mjerom uklopljena u radnju.
Osim genijalnoga nositelja glavne uloge (ali svaka mu je na vrlo visokoj razini; sjetimo se i “Walk The Line” i “The Master” ili novijega nastupa u antiwesternu “The Sisters Brothers”; pročitajte i knjigu, dobra je), niz je odličnih glumačkih ostvarenja, u prvom redu Roberta De Nira koji je još jednom pokazao da i u ozbiljnijim godinama ne mora samo šmirati, zarađujući „džeparac“ u komedijama tipa “Meet the Fockers” ili (simpatičnoga li prijevoda) “Djedica pušten s lanca”. Podsjetilo nas je to i na “Kralja komedije”, ali i na “Silver Linings Playbook” i neka bolja ostvarenja u njegovoj profi biografiji. No i Frances Conroy ili Zazzie Beets su odlične. Posebno (još jednom) valja istaknuti scenarij i dijaloge (koautor Scott Silver; dobro je obradio Eminema u “8 Mile”), a pojedine scene nazvao bih antologijskim, npr. monolog u kojemu je rečenica „Who’s laughing now?“, koja je i jedna od ključnih ili prijelomnih u filmu, a referira se i na ono što sam napisao na početku.
Naime, već davno u filmovima i serijama, ismijavali smo se sa klaunovima poput Trumpa; takva se scena ne jednom pojavljuje u odličnoj seriji “Northern Exposure”, a danas se pitamo tko se sad smije?. U glazbenom dijelu filma (pjesme koje su korištene, a ne score koji je raspisan) išlo se na sigurno, možda malo i prepatetično, no dobra patetika može pojačati osnovni dojam koji je – tuga. Tužno je što se u osnovi dobrom čovjeku može dogoditi, ako ga se ne uvaži u ovom vremenu u kojemu nemamo vremena ni za zdrave. Ovaj film ni u čemu nije pretjerao. Ovaj film je prikaz društva onakvog kakvo jest, a jedino što nam daje (vrlo malo) razloga za optimizam jest to da kad pojedinac i društvo dotakne moralno i ino dno, može ići samo gore. Ili, rekli bi optimisti s iskustvom, do još dubljega dna.
