SUN U: “Jako osjećam energiju ljudi, upijam osjećaje i nešto što meni hrani dušu kombinacija je tih akorada”
Kantautorica, vizualna umjetnica, sve je to SUN U, rođena Osječanka, a već dugo i Zagrepčanka, koja osim debitantskom studijskog albuma “Discover” za publiku priprema i neviđeni audio-vizualni nastup u Pogonu Jedinstvno 2. studenog.
Kao što i kaže sami naziv albuma, SUN U tek trebate otkriti, a kad ju otkrijete prigrlit ćete i nju i njezinu glazbu, ali i njezin talent, način razmišljanja o životu, glazbi, umjetnosti općenito. Ovo je vjerojatno najdulji intervju koji smo do sada odradili, ali je vrijedan višesatne transkripcije. Najmanje smo pričali o albumu, a najviše o glazbenim i vizualnim kreacijama te onome što nam priprema za Pogon Jedinstvo.
Prva beba je stigla! Je li ona „prvo pa muško“ ili „prvi mačići se bacaju u vodu“?
„Ne mogu biti objektivna jer se i meni moj tip glazbe dosta promijenio unatrag godinu i pol u odnosu na stvari koje sam radila prije. Pošto je taj prvi album kombinacija mene nove i mene stare doista ne mogu objektivno reći jer se žanrovski međusobno pjesme tuku, ajmo tako zaključiti.“
Što si bila ti stara, a što si ti nova?
„Kako sam izvukla korijene funka, rocka, svega i svačega, odnosno nekog agresivnijeg đira, pa i produkcijski jače elektronike – to je bilo prije. Onda sam se profiltrirala i našla u nekom mirnijem clean zvuku, decentnijem. Aranžmani su isti, ali se samo radi o količini izdrkavanja (hahaha) unutar muzike, više nemam potrebu da natrpam u pjesmu sve ikada kako bi dobila tu neku trešnju na šlagu. Već sam se prestala zamarati time te puno slobodnije i opuštenije pristupam. Pjesma je okej koliko god da je reducirana jer funkcionira ako ima dobar aranžman i melodiju. Znaš kako kažu – ‘less is more’. Mislim da sam malo više prigrlila taj moment da nemam potrebu na klaviru izvoditi kerefeke. Otvaram album s instrumentalnom pjesmom koja je napravljena kad sam bila loše volje i htjela sam se iščupati s njom. Počinje s izmotavanjem na klaviru, kao klasična glazba, a onda se počne sve više hypeat, ubrzava se tempo i prelazi u jednom trenutku na drum’n’bass. Nemam više tih momenata da unutra moram trpati virtuoznost. Prije sam smatrala da nisam vrhunski pjevač pa moram to krpati s muzikom i sviranjem, ali sam zadnjih godinu dana shvatila da nema potrebe za tim. Ne moram ništa prikrivati, takva sam kakva sam. Ne moram biti najgenijalniji vokal na svijetu. Kad netko sluša bend nikada nije fokus na tome koliko je pjevač vrsni solist, za razliku od kantautora ili pjevača koji ne rade svoje pjesme, ali su iznimno talentirani za pjevanje pa je fokus na tome. S druge strane ja nemam bend, radim sama, ali se opet doživljavam kao da je to sve bend jer nisam samo vokal nego sam sve na albumu. Prestala sam samu sebe maltretirati s time koliko su pjesme prenatrpane s instrumentalističkim momentima kako bi se sakrilo to da iz moje neke lude percepcije možda vokal nije dovoljno dobar. Sada sam se opustila.“
Ali opet nisu prazne.
„Da, nisu prazne, već doslovno decentne – taman onako kako bi trebale biti, po meni.“
Pričali smo jednom privatno, ali sad ću ponoviti za intervju. Glupo je reći baza, ali nekako ti je uvijek melodija glavni fokus, puno radiš na njoj, na samoj atmosferi cijele pjesme i osjetim da je to nešto što ti koristi za povezivanje drugih elemenata i nadograđivanje pjesme. Svaka pjesma ima posebnu melodiju, neću reći zaraznu, ali možda i jest tako i mislim da je po meni ta melodija temelj za građenje svega ostaloga. Kako nju gradiš, tako gradiš i sve ostalo oko nje.
„Mislim da 95% ljudi prvo napišu tekst i onda smisle melodiju za taj tekst te onda idu kod nekog producenta s kojim će pronaći zvuk. I to mi ima smisla. Ali ja radim totalno obrnuto. Meni je muzika moj psihijatar i uvijek idem raditi pjesmu kad mi dođe ključna melodija u glavu, jedna koja je baza te pjesme…“
..ali baš to, tri tona, ništa više, to je to!
„…to je to! I dođe mi uglavnom kada sam u nekom svojem specifičnom raspoloženju. Ja sam rak po horoskopu, riba u podznaku i uvijek se zezam da plačem u sebi na pokošenu travu. Čisti emotivac, brutalni emotivac, koliko god se to ne vidjelo na van. Jako osjećam energiju ljudi, jako upijam osjećaje i nešto što meni hrani dušu je kombinacija tih akorada. Sucker sam za akorde i postoji točna kombinacija gdje volim da je drugi ili treći akord uvijek u molu. U ni jednoj pjesmi, koliko god je vesela, neće biti dur-dur-dur-dur, nego dur-mol-dur-dur ili dur-dur-mol-dur, da ti zafarba osjećaje. To je ona jedna mrvica melankolije, kao kad pogledaš dramu koja je zapravo tužna, ali je životna pa u suzama osjećaš da ti je toplo u srcu. Nahranjen si! I dođe mi ta melodija u ključnom raspoloženju, snimim je na mobitel kako je ne bih zaboravila ako te sekunde ne mogu sjesti i odsvirati. Odlupam si po stolu neki osnovni ritam koji mi je u glavi i to je to. Onda krenem od melodije, bilo da je na bas gitari, klaviru i gitari, nekad je čak i melodija vokala. Dakle, neka melodija mi dođe u glavu, krenem je snimati na nekom instrumentu i kako je snimam nadolaze mi ostale stvari koje će mi se zalijepiti za to. Onda radim ritmove koji mi pašu na to. Potom zadnji radim tekst. Mojim instrumentalnim pjesmama fali vokal koji zafarba kompletnu priču. Vokal percipiram kao još jednu glavnu melodiju koja dođe kao glavni instrument, poput violine, ali nje nema nego je odradi vokal s točno određenim harmama. Snimim pjevanje, taj „instrument“, te onda pod tim određenim tonovima i slogovima napišem tekst koji želim otpjevati po osjećaju i gađam s rečenicama te slogove. Totalno komplicirano i unatrag, ali tekst mi uvijek zadnji dođe jer sve percipiram kao melodiju. Ona mi je glavna i koliko god da je minimalističan aranžman, poput u „Double Trouble“, ima tu zafarbanu atmosferu s tom pozadinskom melodijom i akordima. Uvijek će biti melodija prva.“
Kao u pjesmi „Hurricane“ gdje sam to pogotovo osjetio. Ali baš što si rekla, u jednu ruku je i melankolično i tužno, a u drugu si sretan zbog svega. Kao da si na nekom rubu, ali ga nisi prešao nego si se ipak vratio nazad…
„…ipak postoji neka pozitiva u svemu, da…“
Mene je taj „Hurricane“ dirnuo, ne sami taj elektronički uvod, nego kada krene vokal s melodijom i sad shvaćam ta dva instrumenta gdje je u ovom slučaju vokal violina.
„Da, kad bi vokal bila violina funkcioniralo bi zasebno.“
Vratimo se na album, rekla si mi da je to čušpajz svega, ali kako si se ti osjećala nakon svega. Jesi bila sretna što si imala prvi album u rukama, bez obzira što je on u kombinaciji stara ti-nova ti? Možda je ovo generičko pitanje, ali jesi li u kompletu baš zadovoljna?
„Nije generičko pitanje. Zadovoljna sam, ali žao mi je što sad nisam proživjela moment da otvorim šampanjac i proslavim svoj prvi album nakon dugo godina u glazbi, odnosno da zato što sam sad konačno napravila nešto svoje i što samostalno izlazim van osjećam ponos i sreću. Razlog tome je što već mjesecima radim na promociji i iscrpila je zadnji milimetar elana u sebi. Fokusirala sam se toliko na nju da ne mogu proživjeti album kako bi ga trebala. Samo sam ga htjela vidjeti, da konačno izađe van, da ga imam u ruci jer toliko sve dugo traje. Već sam u drugom albumu, razmišljam kakav će biti i osobno mislim da će biti bolji. I uvijek tako radim, nešto novo što napravim je uvijek bolje od onog prije. Užasno sam sretna što album izlazi van, ali mi je na žalost fokus otišao na promociju koja će biti moj početak. Ogroman je projekt i natovarila sam si na leđa veliki teret. Nitko ne radi takve koncertne promocije kod nas, pogotovo ne glazbenici mog ranga. Valjda moraš biti malo lud da bi to napravio.“
Pričala si o procesu nastajanja pjesama i to pobija nekakvu diskriminaciju tih one man actova ili bendova. Postoji stigma da je to dosta lako zbog efekata, loopera, računala, govori se da to nije glazba nego neki hispterski proces, ali kada netko ovo sluša shvatit će da nije ništa lako i identično je onom nekom normalnom bendu…
„…identična stvar, identična…“
…odnosno čak je u tvojem slučaju teže jer kao jedna osoba moraš razmišljati o svemu, a ovdje imaš više glava i svatko će se sjetiti nečega. Jesam u pravu?
„Mislim da si generalno u pravu, ali meni iskreno ovo trenutno najviše odgovara. Ne mogu reći da je teško, ali ni da je lako. Ne postoji ta kategorija. Oduvijek sam bila tip osobe koja je razmišljala aranžmanski. Percepcija ljudi je čudna, bez daljnjega. Pojavili su se sada i neki programi gdje ti oni sami ponude kombinaciju akorada koji savršeno odgovaraju. Doslovno svaka osoba može biti producent, ali smatram da ti neće pomoći niti jedan alat koji ti olakšava život ako nemaš u sebi to nešto da napraviš dobru pjesmu. Dok nisam imala drum pad doma, midi da snimim fini zvuk synthova izravno u računalo, našla sam način da to sve činim organski, poput recimo lupanja po kauču koje će zvučati kao neki kick. Tražila sam organske zvukove koji zvuče slično pravim instrumentima. Meni software olakšava samo proces da mogu brže napraviti ono što bih snimila svejedno. Nije da ću sada sjesti i pikati po nekim sampleovima, što ljudi znaju raditi, ali meni je to suludo poput trenutka kad u klubu sretneš osobu koja ima identičnu odjeću kao i ti – žešći gubitak identiteta.“
Pričali smo da je to neki logičan slijed glazbenog razvoja, od rocka 70-ih, glam rocka, eksperimentiranjem s elektronikom što su radili Depeche Mode ili Kraftwerk, došao je grunge, pop, electro pop, elektronika i došli smo do trenutka gdje imaš dosta toga servirano na pladnju, ali moraš pažljivo birati. Mislim da je hrvatska glazbena scena konačno dobila to da imamo hrabrosti napraviti nešto totalno obrnuto i krenuti raditi ono što u glavi mislimo, a ne da radimo pjesmu koja će završiti u top 10.
„Vjerujem da toga ima da radiš samo glazbu zbog top lista i zarade, ali ima i onih koji su to lijepo zakamuflirali. Ali i to mi je ok. Samo je pitanje kakvu si putanju sam sebi odredio. Možeš raditi što hoćeš i naći zadovoljstvo u svemu tome, pa i ako ćeš raditi par pjesama ciljano da se prodaju. Neka i to netko radi. Nisam tip osobe koja je takva. Htjela bih da što više ljudi čuju glazbu, mislim da je kvalitetna i stvarno mislim da imam nešto za reći. Nije tu samo glazba, nego i priče s kojima se možda sama sebi obraćam kad sam imala 15 godina i s manjkom pouzdanja. Radiš na sebi, želiš biti bolji čovjek, skužiš koliko ti se život promijenio, koliko si postao jači i bolji kao osoba, koliko okolina bolje reagira na tebe i koliko utječeš na nju. Kompletna stvar je unutra i meni je to najbitnije, ali ne želim ići ciljano raditi nešto što će se prodati kako bi preskočila neke stepenice. Ne bih se dobro osjećala i ne znam kako bi te pjesme ispale. Meni je melodija povezana s emocijama u trenutku kad mi dođe i nikad ne sjedam za komp s ciljem da idem sada napraviti pjesmu jer je dugo nisam napravila.“
Foto: Jure Perišić
Jesi li trendovska glazbenica da čuješ nešto što je trenutno „in“ u svjetskoj produkciji pa pokušavaš prilagoditi na svoje ili si više tip koji će preslušavati elektroniku 80-ih pa ćeš tamo čuti nešto zanimljivo što će te navesti na nekakav put. Kako razmišljaš u tom glazbenom i produkcijskom smislu?
„Mislim da je tako nešto neizbježno koliko god mi rekli da ništa ne utječe na nas. Netko tko ne sluša trendovsku muziku sluša svoje idole i crpi nešto iz njih. Nisam nikada bila osoba koja se ne vraća nikad toliko unatrag. Volim glazbu i slušam žanrove, okidam na melodije i ako skužim da u doom metalu, popu ili jazzu postoji taj neki moment melodije koju i sama radim, nešto iznutra kao ta drama, onda je to meni super. Slušam i novu muziku jer mi to paše. Nisam nazi po pitanju nekakvog glazbenog žanra, ali ne idem za tim da budem u trendu. Ali recimo Mura Masa ima dosta duboke basove, dominantan kick snare na bubnjevima što valjda čuješ samo na slušalicama i zvučnicima, to je trenutak koji mi paše i volim ga čuti u svojim pjesmama. Ne znam je li to u trendu ili ne, ali skužila sam da se nadopunjuje u nekim novim aranžmanima. Možda je to zbog toga, ali možda je neki deseti razlog. Nije ciljano da čujem nešto popularno pa ću sad raditi takvu glazbu. Ne, radit ću muziku kako je radim. Neminovno je da će se sto posto dogoditi, htjela ili ne htjela, da nekad nešto zvuči što je možda u trendu, ali neće cijela pjesma tako zvučati.“
Postoje neki koji zapnu u vremenu.
„Upravo tako, ali muzika bi trebala biti svevremenska i ne postoji taj trend koji je održiv godinama. Hit je hit, bezvremenski i ne podlaže trendovskom žanru. Hit je pjesma koja funkcionira u bilo kojem žanru, to je dobra melodija, dobar aranžman i dobar akord. Da je u unplugged verziji odsvirana, u rock verziji, jazz, pop, ta pjesma i dalje funkcionira kao hit jer je predivna i melodijski je dobro napravljena. Ako ideš raditi ciljano da ta pjesma zvuči nešto tipa autotune, trap ili da zadovolji određenu formu trendovske muzike, ne znam gdje to ide dugoročno. Osobno, ako postoji segment nove muzike u nekoj od mojih pjesama želim da i dalje to ostane moja muzika gdje će netko, ako mu se toliko svidi pjesma i ako postane hit, pustiti istu stvar sebi za 10 godina i da neće zvučati kao tip muzike koja se u tom trenutku sluša, nego će reći: ‘ovo je faking dobra pjesma i mogu je slušati sada te mi zvuči jednako kao i prije 10 godina’. Recimo, Prodigy kad je objavio novu stvar prije godinu dana zvuči i dalje novo kao i u samim počecima. To je i dalje Prodigy! Ne možeš ih svrstati žanrovski, oni su tada zvučali novo, ali i dan danas. Oni su sami stvorili trend.“
Da, ne samo glazbeno nego i produkcijski. Kombinirali su big beat i acid što je danas isto svježe, progresivno, ali nije teško. Bezvremenski je i pokreće svaki mišić tvog tijela dok slušaš.
„Svi hitovi su i danas hitovi jer za ni jedan ne možeš reći da je to bilo točno to vrijeme. Ne, ljudi zaborave što je bilo u trendu prije 10 godina. Prošlo je previše toga, previše se trendova izmijenilo. Možda je bio hip-hop u kombinaciji s funkom – ne znam, možda. Ali čut ćeš pjesmu koja je bila dobra prije 10 godina i nećeš razmišljati što je bilo u trendu tih godina. Pjesma ti je dobra. Točka.“
Meni je drago što u cijelu svoju priču uklopiš i vizualni dio. Dosta emotivno shvaćaš glazbu, ali i vizualni identitet. Mislim da ono što osjećaš kada stvaraš pjesmu osjetiš i kada radiš vizualni dio.
„Ne samo to. Uvijek kažem da se nikad u životu nisam školovala za nešto što nije dio umjetnosti. Jedino što znam i što je iskonski u meni jesu raznorazne grane umjetnosti. Završila sam primijenjenu grafiku, dakle od grafičkog dizajna do old school litografije, sitotiska, ilustracija, a u glazbi sam od malena. Sviram klavir. Dosta ljudi počnu s glazbom u određenom razdoblju života jer im je to bio neki dječji san pa su ga sada odlučili ispuniti. Nikad nisam imala taj moment. Imala sam valjda 5 godina kad sam modelirala od plastelina nekakvog zmaja, crtala sam, pjevala i moji starci su rekli da ću ići jednog dana u školu za male umjetnike. Nisam ni znala što je to, ali je jednostavno tako išlo. Nije se nikada dogodilo da razmišljam i funkcioniram tradicionalno. Stalno sam u nekoj priči umjetnosti, ne poznajem ništa drugo. I vizualni sam umjetnik, animator, dizajner, svašta nešto, bila sam na faksu za modnog dizajnera, dobro od toga sam odustala zbog animacije, ali sve su to bile umjetnosti. Ne želim se samo fokusirati na jednu granu umjetnosti, nego je logično da idem i u drugom smjeru. Sama radim animacije za kompletan projekt, ali meni je gušt to raditi. Kompletno sam u tome, svaki segment mog bića je unutra, od potrebe za usmenom predajom do glazbe i vizualne umjetnosti. Jednostavno mi je prirodno da pazim na to i razmišljam o tome.“
Svaka nota ima svoju boju, odnosno svaka boja ima svoju notu i to se osjeti u tvojim spotovima. Mislim da si to pogodila. A sada da se posvetimo promociji u Pogonu Jedinstvo. Rekla si da je to veliki projekt pa što će onda on sadržavati?
„Već mjesecima radim i okupljam ekipu za to…“
…sorry što prekidam, jesi li live solo ili imaš bend oko sebe?
„…imam dečka na bas gitari i na drum padu. Ja pjevam i imam matrice sa strane. Znači, imamo animirane vizuale na ogromnom LED displayu od 45 metara kvadratnih. Treba doći što više ljudi da prebijem što više para s kartama i cugom.“
Zašto? Što ti to treba? (hahaha)
„Htjela sam napraviti nešto da ljudi zinu kad dođu. Godinama sam bila na pozornici i prisjeo mi je trenutak tog ispraznog da dođem i odsviram. Ne želim!“
U današnjem modernom društvu, gdje se sve brzo konzumira, mislim da više i nije uzbuđenje samo to da dođeš na koncert i nešto odsviraš. Mora biti prisutna kompletna priča.
„Na želim svirati svako malo negdje i želim doslovno napraviti jednom ili dva puta godišnje koncert. Sad je promocija u Zagrebu i do iduće jeseni mene nema nigdje, ako ne i poslije toga. Zato to i radim i zato je ogromno. Imam product dizajnera Marinka koji je radio instalacije po cijelom prostoru. Ogromni video zid je doslovno sinkroniziran u milistotinku. Mi smo u mraku, a vizualizacije rade light show. Imam dizajnericu rasvjete Dubravku Korobašu koja još pojačava određene momente dinamike i sve je napravljeno da ljudi neće imati vremena pogledati na mene na sceni. Stavila sam ulaznicu mizernih 40 kuna samo da nitko ne može reći da mu je preskupo, čak ni studenti. Samo dođi i želim da to vidiš. Želim da što više ljudi to vidi jer će biti genijalan doživljaj. Najradije bih htjela stajati ispred pozornice, neka netko pjeva umjesto mene samo da vidim kako će sve izgledati. Mi smo malo tržište, siromašni smo po pitanju zarade, ali ne želim podleći tome. Radije ću napraviti promociju nego kupiti auto, jer je doslovno tako. Ljude uopće nije briga koliko tebe nešto košta, oni samo dođu, vide i kažu – ‘ne, koncert kao koncert’. Želim da dođu i imaju vilicu do poda. Imat ću malo koncerata, ali svaki koji napravim želim da bude adekvatan uz adekvatnu tehnologiju koja će pratiti sve to. Ne želim se predstavljati kao glazbenik koji samo svira, nego želim da ljudi dođu i razmišljaju o njemu kao koncertu godine. Baš da osjete da su bili na nekom eventu.“
Mislim da svaki umjetnik i treba imati tu dozu ludila u sebi jer nećeš uspjeti ako nemaš ludu ideju. Uvijek su mi najluđe ideje bile najbolje. Ako ti netko kaže da nisi normalan i da je to nemoguće – ne, moguće je! Zato što su lude ideje najbolje i ako će to ispuniti tvoju unutarnju želju za nečim, ne da se kurčiš ili da nisi dovoljno glazbeno sposobna pa želiš nešto zamaskirati, nego baš zato što želiš. Ako nešto želiš, ostvari si to, učini i osjećat ćeš se bolje, ali onda će vidjeti i osjetiti to i publika.
„Baš to, da. Skoro godinu dana je to u planu. Napravila sam sat vremena animacije, svaki beat kicka, snarea, sve sinkano s flashom. Sve je digitalno riješeno, kad krene traka mora krenuti i video. Doslovno je inscenirano kad i kako dolazim na stage, baš profi pristup i uopće me ne interesira što nisam Severina. No me interesa! Hoću da dođe što više ljudi i da budu impresionirani te da kažu – bio sam na super koncertu.“
Foto: Jure Perišić
Znači da iz kantautorice prerastaš u audio-vizualnu konceptualnu umjetnicu? (hahaha)
„Da, da (hahaha). Volim raditi na tim spotovima, svakom malom detalju. Gušt mi je, poput u spotu za ‘Double Trouble’ u kojem sam rezala i lijepila onu masu. Volim biti u tome cijela. Ništa mi nije teško jer ono što voliš ne može biti teško. Možeš biti pod stresom, iako se sada smanjio jer sam hrpu toga riješila i čekam koncert. No, stalo ti je, bitno je da ispadne svaki detalj savršen, nisi frustriran zato što ne možeš nego imaš ogromnu želju da to bude maksimalno savršeno. Želim da ljudi osjete kako nema greške, da je sve perfektno, divno, full profesionalno, guštam se u tome. Valjda sam kao ti, radoholičarka, sve mora biti u špagu.“
Možeš li si omogućiti onaj trenutak da sada želiš stati sa svime, posvetiti se nečemu drugome ili nekome drugome?
„Jako teško. Kad skužim da mi treba odmor nakon dva-tri dana kreće kriza; ništa ne vrijedim, ništa nisam napravila, moje vrijeme prolazi. Dakle, nakon samo tri dana. U redu je sjesti na kauč, pogledati seriju i filmove. Imam guilt trip ako ništa ne radim jer osjećam da si tratim vrijeme što je jako loše. Moram to srediti, čak se treba nekada opustiti i stati, ali dokle god nemam tu potrebu da stanem valjda nije strašno. To je taj neki ključni moment.“
Hvala ti i lijepo je što smo razgovarali najmanje o novom albumu jer nisam htio da ovo ispadne neki klasičan intervju.
„Draže mi je ovo (hahaha).“
Sretno u Pogonu Jedinstvo!
„Hvala ti.“
Foto: Jure Perišić
