Sinoćnje izdanje Boba Loga III u svemirskoj odori svakako je moglo ugodno iznenditi i najvjernije fanove ali i slučajne posjetitelje koji su se ondje zatekli radi dobrog piva.
Prošlo je 15 godina od zadnjeg hrvatskog nastupa ovog one man band glazbenika koji dođe na pozornicu, sjedne na stolac u blještećem odijelu s kacigom na glavi na koju je namontirana telefonska govornica preko koje komunicira s publikom, uzme svoje instrumente i započne svoj glazbeni stand up session. Čovjek za kojeg se govori kako svoje nadrealno brzo sviranje duguje majmunskoj šapi koja je zamijenila njegovu pravu ruku, svojoj najvjernijoj publici koja je vjerojatno ista i otprije 15 godina, uz pokoju novu osobu, podario je mini spektakl. Uz zapaljeni tost koji je bacao prema publici i koji me pogodio u rame, zapalio je i hladnu, „industrijsku“ okolicu Vintagea. Iako je publika većinom nešto starija svi su se vrlo lako upustili u chit-chatanje s njim ili dobacivanje iz prvih ili zadnjih redova, sasvim je nebitno, ali i ispijanje šampanjca iz gumenih patkica koje su kružile koncertnom dvoranom.
Amerikanac s trenutnom adresom u Arizoni i Melbourneu svoj stil sviranja slide gitare duguje glazbeniku Mississippi Fredu McDowellu koji je bio jedan od najboljih country blues glazbenika svog vremena. Danas zbog toga mi možemo doći na koncert, poslušati i vidjeti jednog od najboljih delta blues gitarista našeg vremena. Neke dionice njegovog koncerta bile su toliko brze, jake, moćne da nitko nije mogao samo stajati i gledati koncert bez da ne poželi otići u prvi red zaplesati što živahnije, ali ipak su tu ulogu preuzeli samo najhrabriji.
Jako interesantna pojava u njegovom nastupu je ogromna količina konverzacije s publikom, što je zapravo logično jer je jedini na pozornici pa treba držati publiku zaintersiranom na različite načine. Ali opet, rijetko se viđa ovakva angažiranost nekog izvođača da animira i zadovolji svoju publiku. Iako su neke Bobove doskočice pomalo plitke, čak mu se može i to oprostiti jer se uklapa u cjelokupnu atmosferu popraćenu najboljim bluesom prostora Mississipija, a sveukupna atmosfera je jako užurbana i vesela. A i na kraju krajeva, došli smo radi jedne dobre doze dobre glazbe.
Piše: Ela Pazdrijan
Foto: Nikola Knežević
[envira-gallery id=”49888″]