Prošlo je jedno izvjesno vrijeme od debitantskog studijskog albuma kantautora Nikole Vranića, odnosno J.R. Augusta. Zaplovio je “opasnim vodama” (album “Dangerous Waters”), uspješno ih savladao i osvojio zlatnu medalju – da se poslužimo sportskim rječnikom.
Prvo predstavljanje albuma imao je u Vintage Industrial Baru gdje smo razgovarali s ovim iznimnim umjetnikom, tako skromnim, a tako briljantnim. I u ljudskom i u glazbenom smislu.
Kako se osjećaš kada imaš svoj prvi album u rukama i kad si ga imao prilike prezentirati publici u rasprodanom Vintage Industrial Baru?
“Čekao sam ovaj album cijeli svoj život i oduvijek sam htio napuniti zagrebački klub, a drago mi je što se to dogodilo s Vintageom i mislim da je to najbolji klub u gradu, pogotovo zbog razglasa. Drago mi je i što je album izašao jer je rađen godinama. Izrazito sam sretan zbog svega, bilo je vrlo teško, naporno i iscrpljujuće, ali jako sam ponosan na njega.”
Čuo sam razne komentare oko albuma, neki kritičari su rekli da je to možda i najlakša petica koju su ikada dali, neki su rekli da je to jedan od najboljih albuma koje su slušali u zadnje vrijeme. Meni je jedan od najemotivnijih, prije svega, a koje sam slušao ikada od domaće glazbe, sigurno među 5 najdražih. Razmišljao sam tada što me još tako dirnulo prije u prošlosti domaće glazbe, a u isti tren se nisam mogao sjetiti. Kasnije smo raspravljali o tome i sjetili se od 90-ih naovamo da je to možda Urban sa „Žena i dijete“, Gibonni s „Judi, zviri i beštimje“, ali to su drugi glazbeni žanrovi ipak. Zaista se razni osjećaji stvore u čovjeku kad poslušaju album, a kakav je bio osjećaj stvarati ga?
„Jedna stvar mi je bitna, prodao se jedan ili nijedan album ili milijun, meni je najvažnije da ljudi vole slušati tu muziku jer znam da sam dao sto posto u album i to nije samo plod rada u zadnjih nekoliko godina, nego sve što sam ikada vidio, naučio, pročitao, volio, mrzio, slušao i pričao. Cijeli moj život je u jednom albumu i to što ga ljudi obožavaju je samo dodatni plus. Zbilja mi je drago zbog toga.“
Voliš prirodu, obožavaš ribolov, sve što okružuje nas – je li ona neka posebna inspiracija i jesu li to neki zvukovi koje si čuo kad si boravio tamo?
„Da, definitivno. Mislim da je ovaj posao glazbenika polarizirajući na način da imaš velike skokove u raspoloženju, ne zato što sam osobno takav tip. Jedan mjesec te svi hvale, tapšaju te po leđima i onda dođu mjeseci i godine kad se ništa ne događa. Moraš imati samopouzdanja i poznavati sebe, a priroda mi je tu kao nekakav balans. Na jednoj strani klackalice je muzika i taj život, a na drugoj strani priroda. Jedno bez drugog ne bi išlo jer me to drži normalnim.“
Ali inspirira te i svjetska glazba, znam da voliš 60-e i 70-e godine i par ljudi mi je reklo da ih osjete na tom albumu.
„Htio sam takav zvuk, pogotovo ranih 70-ih jer je atmosferičan i vodio sam se za tim. Što se pjesama tiče ima utjecaja sa svih strana, a kad se to sve ukomponira u cjelinu dobije se ovakav album. Vjerujem da će se zvuk mijenjati sa svakim novim albumom, ali drago mi je što je Dražen Završki uspio zabilježiti sve tako dobro, snimiti i smiksati, a i Gogo Martinac iz Croatia Recordsa jako lijepo masterirati. Super sam zadovoljan.“
Ono što je zanimljivo oko tebe je da sve do sitnih detalja pratiš, na sve paziš, vodiš društvene mreže, komuniciraš s obožavateljima koji te baš obožavaju, šalju fotografije kako slušaju i kupuju album. Imaš taj jedan poseban odnos koji se rijetko može vidjeti kod nas. Paziš da je slika prema van perfektna, ali ne zato što si to neki umjetan ti, nego zato što si doista takav – perfekcionist u duši, a i kao čovjek i glazbenik.
„Mislim da je čest slučaj s glazbenicima da znaju raditi samo jednu stvar. Na sreću nisam baš u toj skupini ljudi, ali što se tiče muzike želim da bude najbolja moguća. Znači da se moram truditi najviše što mogu, a tu ne govorim samo o pisanju pjesama i razvijanju sebe kao osobe, nego i komunikaciji s publikom i glazbenicima. Cijeli ovaj bend dogodio se sasvim spontano, oduvijek sam tako nešto želio, ali ljudi su se okupili i bez njih ovo ne bi bilo moguće. Što se tiče publike takva sam osoba i želim biti sa svima dobar, razmišljati o detaljima. I moram reći da sam u zadnje vrijeme proučavao popularnu muziku i odnos Eda Sheerana s publikom, bez obzira obožavam ga ili ne, nešto je što me dobilo kod njega. Ne nužno muzika, nego taj odnos. Volim ga gledati i slušati te sam uzeo taj segment i rekao sam si da ću raditi sve sâm što se tiče mreža i komunikacije i ljudi to savršeno prihvaćaju. To je u današnje vrijeme puno važnije nego prije, a i tko bi želio slušati i vidjeti nekoga tko je seronja od osobe.“
Stvorio si neku novu publiku. Izašao je singl „Crucify Me“ koji mnogi znaju od prije, ali mi je par ljudi reklo, citiram, “da je super ova nova pjesma J.R. Augusta”. Znači, bez obzira što je kantautorska publika pjesmu čula već davno, neka nova publika ju sluša po prvi put i stvorio si novu bazu fanova.
„Croatia Records je tu odigrala ulogu koju mislim da nosi izdavačka kuća u današnje vrijeme, a to je proširenje na novu publiku. Mogu samo doći do nekog broja ljudi, ali uz diskografa je puno lakše i hvala puno njima na tome, ispunili su moja očekivanja već sada, a tek smo krenuli. Nadam se da ću ispuniti i ja njihova. ‘Crucify Me’ je ta pjesma za koju su mnogi rekli da im je među boljima ili najbolja i sada je pitanje hoću li ikada napisati tako dobru pjesmu, iako mislim da su i sve ostale u rangu s njom. Ponekad je taj X faktor ključan i na neke stvari čovjek ne može nužno utjecati sâm, nego se jednostavno dogode same od sebe. Mislim da ova pjesma rezonira s jako velikim brojem ljudi.“
Nastupaš u nekoliko varijanti, od one ogoljene verzije do full bendovske sa zborom. Kako to sve kontrolirati i kako sve okupiti? Čuo sam da vježbate u dosta sićušnim prostorima.
„Da, nema dovoljno velikog prostora za sve nas tako da se snalazimo kako možemo. Hvala puno prostorijama Double Stroke iz Vrapča jer nam je tamo najugodnije i najljepše. Snalazili smo se tijekom godina po stanovima, vježbali smo na jedno 10-ak mjesta. Ako sam na načemu zahvalan onda sam zahvalan na ljudima koji su se okupili oko mene jer mislim da je to s njihove strane veliko odricanje. Novca još uvijek nema niti približno, jer smo na takoj razini trenutno. A i ima nas jako puno pa je sve nekako teže. Upravo zbog svog karaktera ne bih htio nikome ostati dužan, ali u ovo vrijeme se moram ponašati na takav način i to je jedini način da napredujem. Ne govorim samo o novcu, nego i odricanjima kojih je dosta potrebno kako bi 18 ljudi diošlo i zasviralo pred punim Vintageom. Naporan je i iscrpljujući posao, ali čovjeku mora to biti najvažnija stvar na svijetu i ako nije onda – doviđenja.“
Osim melankolije i emocija koje se osjete u pjesmama, dosta to i filmski zvuči, a i tvoja glazba je bila u filmu „Aleksi“. Ne znam je li to jedna od želja bila da se tvoja glazba koristi za određeni film? Mislim da sam te to čak jednom i pitao, ali se ne sjećam. Jesi li razmišljao raditi nekada i filmsku glazbu?
„Oduvijek sam znao i predviđao da bi moja muzika mogla pasati za neki film jer se vizuali stvaraju u glavi čim čuješ tekstove i muziku. Drago mi je što je sve završilo u filmu ‘Aleksi’. Nisam to sâm forsirao, jednostavno se dogodilo i sretan sam zbog toga. Nadam se da će u budućnosti biti još toga i da ću zaraditi neki novac. Znam da je to jedan od načina gdje bi se moglo imati dovoljno sredstava kako bi se karijera dovela na neku novu razinu.“
Čak je i video spot za pjesmu „Crucify Me“ dosta filmski. Kako ste to uspjeli realizirati i isplanirati?
„Hvala puno Filipu Gržinčiću i njegovoj supruzi Slađani koji su uskočili u zadnji tren i spasili stvari. Drago mi je što su mi uzeli teret s leđa. Snimao sam spotove za ‘Change of Seasons’ prije 6 godina i to mi je uzelo pola života. Veliki je to napor i svaka pomoć je jako dobrodošla.“
Hvala ti na razgovoru, pratili smo te od početka i pratit ćemo te uvijek. Nadam se da će biti u budućnosti još „dangerous waters“ koje ćeš uspješno savladati.
„Hvala ti puno“.