RECENZIJA: Jay Roach: “Bombshell” – tri gracije vs. Fox News
“Bombshell”, “One su bombe”, one su mudre i inteligente, one su uzor svim drugim ženama s naglaskom na one koje su odabrale novinarstvo i medije kao svoj posao – u Cinestar kina diljem regije stigao je film koji nas još jednom podsjeća na otrovano društvo.
Spominjanjem samog redatelja Jaya Roacha i ne možete dobiti nekakvu želju za gledanjem ovog filma, iako se mimo “Fockera” i “Austina Powersa” kao jedini njegov ozbiljan film pojavljuje “Trumbo”. “Bombshell” je ipak nešto drugo, priča temeljena na istinitom događaju, šokantna ispovijest TV voditeljica Fox Newsa, seksualno napastovanje i mobing od strane nadređenog, sve ono o čemu rijetke/i govore, a iako govore nekako se taj krik slabo osjeti u medijima i prije svega nadležnim institucijama. Možda upravo zato što su mediji i institucije upleteni u cijelu priču.
Film prati tri žene (Megyn, Gretchen i Kayla), iako su sa stvarnom pričom povezane samo dvije (prva i druga). Ne treba se previše ni obazirati možda na stvarne događaje jer ima dosta fiktivnoga u filmu, a kako bi se u potpunosti gledatelju približila ova ozbiljna tema. Nije ovo samo ozbiljna tema nego i jedan ozbiljan društveni problem o kojemu se rijetko priča. Od samog utjecaja politike na medije i njihovu propagandu do onog još goreg – iskorištavanja svojeg položaja u seksualne svrhe. A položajnik je ovdje Roger Alies, direktor Fox Newsa, kojeg je izvrsno utjelovio John Lithgow. Kakva transformacija!
Nije ovdje problem samo seksualno napastovanje ili zlostavljanje nego i konstantan nadzor svojih zaposlenika, verbalno zlostavljanje, iskorištavanje u privatne svrhe i u konačnici stavljanje tuđih/ružnih riječi u usta onih koji bi trebali progovarati i prenašati istinu i ništa drugo osim istine. Zgodan detalj u filmu je trenutak kada se mediji spominju kao jedna od najvećih rak rana društva zbog čega se apsolutno diskreditira ovo zanimanje koje je konstantno na vrhu najopasnijih zanimanja na svijetu. Prije svega zbog konstantnih ubojstava novinara, ali i diskriminacije i neprihvaćanja tzv. zviždača.
Zbog ovakvih olupina kao što su Alies i brojni drugi koji nikada nisu bili u ovakvoj situaciji da moraju odstupiti sa svojeg položaja jer su uhvaćeni in flagranti (vjerujte, ovakvih ima doista puno) naše društvo je danas u lošoj situaciji. Ovo se događa na svim pozicijama, u svim sferama društva. I nevjerojatno je kako se takve osobe samo maknu s položaja uz veliku otpremninu i bez daljnjih kazni koje trebaju i moraju biti drakonske. Seksualno napastovanje ili zlostavljanje je ravno zločinu koji ne smije nikako biti zanemaren. U tom grmu leži zec! I to je najveći problem pravnog sistema, države, politike, društva, rak rana koja će se teško zaliječiti. A traume osoba koje su žrtve ovoga svega ostaju trajno zabilježene.
Film je pokazao kako žene, ali i ostali pripadnici ovog našeg društva, trebaju jasno i glasno istupiti te govoriti protiv štakora tog istog društva. Ali ujedno film pokazuje i kako su te žene, žrtve, poražene u samoj pobjedi. Bez obzira što je nečije ime trajno zabilježeno kroz medijske natpise. Itekako mi je drago što se redatelj odlučio prikazati i nekolegijalnost koja je vidljiva i u našim, hrvatskim, medijima. Treba sačuvati plaću, treba sačuvati radno mjesto, pa makar i stali na stranu seksualnog predatora. Odvratno! I sâm sam bio dio nekoliko medija, nisam ovako nešto iskusio, ali utjecaj politike na javni servis itekako jesam. Valjda zato više i nisam u medijima. A oni koji to danas isto proživljavaju i ne progovaraju o tome mogu se svrstati u sudionike takvog uništavanja medijske slike.
Shvatili ste da ovo nije klasična recenzija filma, nego samo podsjetnik u kakvom smjeru trebamo ići kao društvo. Ovu riječ često sam spomenuo u tekstu jer je iznimno važna – zbog napretka, zbog života, privatnog i poslovnog, zbog budućnosti, naše djece i unuka. Odvažite se na taj korak za koji ste možda mislili kako nemate “muda”. Ali tri gracije su dokazale kako su i tri mušketira, kako imaju puno veća “muda” od tri mušketira i kako je sve moguće ako ste ustrajni. Charlize, Nicole i Margot su idealne žene za ovu ulogu. Situacija nije ništa bolja u filmskom svijetu ako se prisjetimo Harveya Weinsteina. Ne treba šutjeti, borite se, borimo se jer ćemo u protivnom i sami biti dio tog prljavog veša. Ganjati karijeru? Apsolutno! Ali ne preko noći i preko nečega drugoga. Samo mudrošću, inteligencijom i prije svega marljivošću. Rad se isplati, trud se isplati – vjerujte, kad tad!
Za kraj moram spomenuti još koju ulogu, osim ove četvorke valja istaknuti i odlične Kate McKinnon i Allison Janney, kao i malu, ali vrlo zanimljivu i važnu ulogu Holland Taylor kao tajnice Rogera Aliesa. Redatelj Jay Roach očito je prepoznao trenutak kada ovu tešku temu treba provlačiti kroz javnost, ali je isto tako mogao cijeli film posložiti puno bolje. Bilo je nekoliko sjajnih trenutaka koji pokazuju strašne emocije koje se događaju u odnosu zaposlenik-poslodavac, govorim tu prvenstveno o situaciji kada Roger uz opravdanje kako je TV vizualan medij traži od budućih zaposlenica da se ispred njega zavrte jednom i pokažu noge. Druga scena koja me šokirala, a koja je nevjerojatna i istinita i ujedno sirova i poražavajuća, jest ona kada se gledanost određenog vizualnog medija temelji na tome tko ima kakve noge, koliko se točno vide i je li stol ispred voditeljice proziran ili nije. Podsjetilo me to na nekoliko situacija s velikim borcem za prava i položaj žena u društvu, glumicom Scarlett Johansson, kojoj su novinari u društvu muških kolega postavljali neozbiljna pitanja koja se tiču isključivo njezinog izgleda i fizičkih priprema za ulogu, dok se muškarce tretiralo drugačije. Sve to prikazuje i film “One su bombe” koje bi svatko trebao pogledati i shvatiti gdje se nalazimo u 21. stoljeću. Otkrit ću vam – na rubu!
