Mnogima je jasno da se danas komercijalni filmovi (kao što i sama riječ kaže) rade isključivo zbog zarade, o kakvoj god priči se radilo i nije važno je li zanimljiva ili dosadna, najvažnije je da privuče gledatelje, odnosno novac.
Nisam osoba koja će posegnuti za produkcijama poput Netflixa ili Amazona, a koji rade masovnu produkciji za najnovije generacije (kvantitet ispred kvalitete) kojima često nije ni bitna priča filma, nego kako je film napravljen. Ipak, posegnuo sam za filmom “The Irishman”, čisto zbog velikog respekta prema Martinu Scorseseu, jednom od najvećih živućih filmskih redatelja. Nisu me čak zanimale niti spektakularne najave o jednom od najboljih filmova desetljeća, čak ni korištenje CGI tehnologije (prokleta bila!), nego isključivo glumačka postava, redateljevo iskustvo i mogući, nazvat ću ga, “Kum 4”.
Jedno izvjesno vrijeme odbijala me činjenica da film traje 3 i pol sata, ali za umjetnost se treba žrtvovati pa sam posegnuo za gledanjem koje sam uspio riješiti u tri navrata (ne zato što ne mogu jedan film odgledati u komadu, nego zato što je ovaj imao dosta dosadnih trenutaka). Priča je itekako zanimljiva samo po činjenici kako prati život jednog neprosječnog Irca u Philadelphiji, Franka Sheerana (Robert De Niro), ali i život Jimmyja Hoffe (Al Pacino), velikog sindikalnog vođe 20. stoljeća. 60-e i 70-e godine su na američkom kontinentu bile oduvijek poznate i po mafijaškim djelovanjima, borbi za prevlast u tim krugovima, a stvari i nisu bile tako jednostavne. Irac se kao vozač kamiona kreće u društvu, prije svega, Russella Bufalina (Joe Pesci), ali i Angela Brune (Harvey Keitel). Kad jednom uđeš u takvo društvo ono ti postane obitelj. Svatko stoji iza svakoga, a i ako nemaš nikoga iza leđa onda je tu odvjetnik Bill Bufalino (Ray Romano) koji će riješiti svaki problem. On se nekad rješava papirima, nekada poznanstvima, a nekada metkom i krvlju. Često je bilo ovo treće, od samih “poslovnih” početaka Franka Sheerana. Svoj ozbiljan status među mafijom stekao je upravo svojim temperamentom, odgovornošću, ali i lakoćom “rješavanja”. Upravo se tijekom cijelog filma govori ovakvim rječnikom, u prenesenom značenju, takoreći u šiframa jer nikad nije bilo sigurno nalazi li se ili ne iza ugla neki FBI-jevac ili bilo tko drugi koji prati svake kretnje mafije.
CGI tehnologija korištena je u filmu najviše iz razloga kako bi se glavne likove prikazalo od onih mlađih do starih dana koristeći istu glumačku postavu – Robert De Niro, Al Pacino, Joe Pesci i Harvey Keitel. Ali baš kao što je to nemoguće operacijama, nemoguće je i ovom tehnologijom koja je pomladila samo lica, ali ne i kretnje. Tako se susrećemo s doista smiješnim situacijama gdje se ispeglani mladići kreću poput staraca pa tučnjave i bilo kakve druge fizičke aktivnosti izgledaju kao da se netko zajebava. I pitam se – zajebava li nas ovdje Scorsese ili on stvarno misli da ovo može proći u flimskoj industriji? Ozbiljna tema tako često postaje komedija, a genijalan Martin postaje “smrdljivi Martin”, dosadan i naprodan. Čini mi se da nije više niti on u formi i da niti njemu više ne može pomoći CGI. Ruku na srce, i redatelj i glumački veterani dosta dobro su prikazali surovost mafijačkog života, pogotovo u danima kada fizički izgled nije ovisio o CGI-ju. Ali sve je bilo nekako usporeno.
Ceste se moraju očistiti tko god se nalazio na njima, član obitelj ili najbolji prijatelj. Makar oko sebe izgubio voljenu osobu, makar oko sebe stvorio suze, patnju i bol. Obitelj je obitelj, ali i posao je posao, mafija je mafija, a metak određuje sudbine i jednih i drugih i trećih. I nevjerojatno je do kuda i do koga sve taj metak može doći, a metode koje mafija koristi uvijek su bile nešto najbolesnije što možete zamisliti u svojim glavama, čak i gore.
Životni i poslovni put Irca nije mogao biti gori, koliko god se on borio (časno ili nečasno) za opstanak svoje obitelji. Misteriozna ubojstva, misteriozna nestajanja ključnih osoba u životima američkog podzemlja i životima izvan podzemlja. I pravda je nedostižna za to isto podzemlje ma tko god sjedio na ključnim pravnim mjestima.
Film prati i politička previranja u Americi, dolazak i odlazak Johna F. Kennedyja, posao njegovog brata pravnika Roberta F. Kennedyja i put sindikalnog moćnika Jimmyja Hoffe. Ovaj treći pak borio se i protiv jednog i protiv drugog, ali i pokušao još više učvrstiti svoju poziciju na čelu sindikata. A čelo sindikata držala je mafija koja je za razliku od one newjorške bila nešto drugačija u Philadelphiji. Nedostajalo je glamuroznosti, ali ne i brutalnosti i krvi. Ili kako je rečeno na početku filma, bacanja boje na zid. Ne, to nije značilo da je Frank Sheeran bio klasični ličilac, nego je boja u ovom smislu bila krv koja je često završavala i na zidovima.
Vrlo je zanimljivo gledati kako se odvija tijek priče i kako se zamotava i odmotava mafijačko klupko, odnosno na koji način funkcionira mafijaško stablo. Unutarnja previranja često su dolazila do smaknuća, a ono ključno za propadanje spomenutog sindikata, ali i života glavnih aktera, vezano je uz kraj djelovanja Jimmyja Hoffe. Njegov misteriozni nestanak za javnost bio je zapravo jasno smaknuće koje je učinila osoba do tada vrlo bliska Jimmyju. Zanimljivo je bilo što je redatelj, kako je otkrivao određene likove tijekom filma, odmah odlučio uz ime i prezime staviti i godinu u kojoj je umro i vrstu smrti. Često su to bila ubojstva koja i dan danas svojim načinom izvršavanja lede krv u žilama.
No, vjerujte, pravda kad tad mora doći i došla je za sve glavne aktere filma koji su na razne načine, a mnogi i vrlo brzo, okončali svoje živote, neki prirodnom smrću, ali većina njih na onaj puno brutalniji način. I koliko god briga o svojoj obitelji bila na razini roditeljske ljubavi, upravo su ljubav i povjerenje ono što su izgubili, ljubav i povjerenje svojih voljenih, najbližih, najodanijih.
Martin Scorsese je ovdje na trenutak potvrdio svoju briljantnost, ali tijek same priče bio je neshvatljivo i nepotrebno dug, a korištenje CGI tehnologije ovaj je film stavilo među najveća razočarenja godine. Mogući “Kum 4” ispao je sve samo ne “Kum”, Scorsese nikad neće biti Francis Ford Coppola. Bolje bi mi bilo da odem u kino i pogledam neku dosadnu Marvelovu ekranizaciju. Ne bi bila dosadnija od ovog filma s dugim i nepotrebnim monolozima, otkrivanjem detalja koji nikako nemaju veze s tijekom priče, ali i pokušajem (valjda vođeni štednjom, iako je teško povjerovati) da se iste glumce iskoristi za sve faze života glavnih aktera. Glazbenim rječnikom rečeno – sve je bilo nekako largo. A i sama priča navodno nije toliko vezana uz stvarne događaje nego je rađena po knjizi Charlesa Brandta koji je bio uz Irca zadnjih dana života i zapisivao ono što mu je pričao. A nikada nećemo saznati je li doista zapisano ono što je rekao ili je sve preuveličano zbog prodaje knjige.