Slušajući “Sebi dovoljni”, uvodnu pjesmu drugog albuma zagrebačkog pop rock benda Bang Bang (“Mol. 2, Croatia Records), vrlo brzo sam shvatio da je ime za koje sam mislio da je bezveze referenca na pjesmu Nancy Sinatre i da je cijeli bend zamišljen kao neka domaća, suvremena radijska inačica dinamike koju su Sinatra i Lee Hazlewood imali tijekom šezdesetih. Glavni autor i producent benda Hrvoje Prskalo i vokalistica Lara Antić na ovom album prvi put uparuju glasove pa ta usporedba ima još i snažniji temelj.
“Mol.2” je gotovo idealan komercijalan album. Aranžmani su promišljeni i dotjerani do perfekcionizma, nikad banalni. Prevladava retro pop štih, ali s dovoljno modernih zahvata da ne zvuči kao nostalgični pastiš, pjesme su pitke, ali opet nošene izraženom autorskom vizijom. Iz grupe aktualnih domaćih žanrovskih srodnika poput Detour ili Mangroove, Bang Bang izdvaja činjenica da se ne oslanjaju na funk, nego na modernizirani baladni RnB realiziran kroz pop rock aranžmane.
Bang Bang balansiraju raspoloženje između otvorenih, energičnih, komercijalno orijentiranih trenutaka poput “Kako stoje stvari” sa Sašom Antićem ili nešto manje uspjele “Papar i sol” te baladnih momenata poput spomenute, gotovo bondovske teme “Sebi dovoljan” ili trip hopom inspirirane “Pismo”.
“Mol.2” nije bez mana. Dijelovi pojedinih pjesama su sasvim očigledno smišljeni kao ili radiofonični ustupci ili momenti za izazivanje koncertne euforije, no nema ništa loše u dobro zamišljenom i realiziranom pop rocku. Štoviše, ovakvih ostvarenja bi po nekoj logici zdrave diskografske industrije trebalo biti daleko više.