IZVJEŠĆE: The Frajle u Županji – Lale (Ich Liebe Dich)
24. siječnja 2020.
Željko Mirković Miki (128 Članci)
Podijeli

IZVJEŠĆE: The Frajle u Županji – Lale (Ich Liebe Dich)

Odličan nastup novosadske četvorke u dvorani kina Mladost u Županji potvrdile su njihov status vrhunskih zabavljačica i interpretatorica njihovih i “njihovih” pjesama.

Prohladnu siječanjsku večer, kad sjeverac ili neki drugi vjetar brije ravnicom, ljepše je provesti u društvu lijepih dama koje lijepo pjevaju svoje i neke stvari koje ni njima ni nama, publici, nisu tuđe. Upravo suprotno. Ne vara me osjećaj da se mi u ravnici bolje razumijemo. Srijem, Banat i Bačka, Slavonija i Baranja, Vojvodina… U dvije riječi s crticom između svašta stane. Austro-Ugarska. To je poseban mentalitet koji zna pjevati, zna se veseliti, ali, bogami, zna i tugovati. To se još jednom pokazalo točnim na koncertu Frajli u “njihovoj” Županji (menadžerica za područje Hrvatske im je iz toga gradića na granici, a kaže stara muzička izreka da si odande odakle ti je menadžer).

U više od deset godina postojanja rasle su i razvijale svoj show (“četiri dame, jedan šou”), polako, ali sigurno gradeći svoj status i bruseći svoj glazbeni izričaj, kako na nosačima zvuka, a posebno na live nastupima. To su cure (žene), glazbenice koje, ne samo da znaju i vole glazbu, nego je vrlo dobro i razumiju. Potvrdu toga dobivamo u obradama (posljednji CD “Obraduj me” je odličan), gdje do izražaja dolazi upravo razumijevanje, a ne samo ljubav prema određenim izvođačima ili autorima. Uz vlastiti štih koji je itekako primjetljiv, ali ne i nametljiv, daje uspješnu kombinaciju ili formulu koja do publike u najizdanju dolazi upravo u nastupima uživo. Tako je bilo i u Županji (održat će dva koncerta, a u skoro vrijeme predstavit će se nekoliko puta u zagrebačkom hramu glazbe, Lisinskom). Od prelijepe “Čukni vo drvo” do svevremenskog Olivera. Gotovo im je zaštitni znak “Meni treba ljubav”, a što reći o “Imala je lijepu rupicu na bradi”. Ritam, ritm, ritam… Estam melje tako da i ona publika koja je, reći ćemo, diesel usmjerenja (sporo pali) ne može odoljeti. Pjeva, pleše… Skreću prema rock and rollu u “Danas sam luda”, uz uvodnu frajlerijansku „mekoću“. Sve to sigurno prate Frajleri Nino, Kristijan i Matija koji se suvereno kreću kroz ritmove i žanrove i koji su, unatoč “ozbiljnijem” outfitu (crna boja) veseli i u skladu sa živim bojama kostima njihovih “šefica”. I Bajaga i Alka logičan su nastavak u, pretežno vedrom i bržem, ritmu koncerta koji će, vidjet ćemo na kraju, trajati dulje od dva sata.

U brzinu više ubacile su u ciganskom bloku, a ciganska, ali najljepša je bila ona iz Onog filma (“Cigani lete u nebo”). Čardaš je nešto što nas drži u visokom ritmu, a u isto vrijeme i vraća tradiciji. I njihovom sugrađaninu i Građaninu svijeta, ovog našega. Đorđu Balaševiću. “Djevojka sa čardaš nogama”, pa još jedan. Čardaš. Hommage i Idolima (ni Lepog Vlade više nema, ali Lepe Lale sviraju njegove l(ij)epe p(j)esme): “Maaaaaljčiiikiii”… Tradiciji se ponovno utječu u “Sjedila sam za mašinom, šila sam” i “Tri metera somota”. Nema tu stida niti ironije, niti ismijavanja s tamburaškim repertoarom. Upravo, kako sam već rekao, duboko razumijevanje. I primjena svega onoga što su voljele i što vole. Pjevati i svirati. Posebno bih istaknuo solericu na gitari (prezimenjakinju) Mirkovićku (Sretan rođendan!). Tradiciji zabavne pjesme (hrvatske, jugoslavenske, festivalske, eurovizijske) utječu se u skladbi “Bandido” (sad mi se i takve stvari čine bezvremenskim u odnosu na one s recentnih Natjecanja). Koreografija – simpatična.

Ali uopće vladnje pozornicom i ponašanje na stageau je za svaku pohvalu. Vrlo prisno i nenametljivo. Priča s mjerom. Da, izveli su i po meni jednu od njihovih najuspješnijih obrada i suradnji s poznatim pjevačima,  u ovom slučaju s imenjakom Bebekom, “Žutu ružu”. Spot je, dakako sniman na Salašu (137).

‘Ko te voli kao ni’ko. Naslov je i retoričko pitanje publici, onoj namjernoj i nenamjernoj. Koja je došla „samo vidjeti“ ili koja se zaputila iz (cijele) Slavonije uživati i zagrijati srca i dlanove te siječanjske večeri.. Ljudi traže i dobivaju “Zlato” za bis, ali tu je i svevremenska “Zar je voljeti grijeh?”. “Kap po kap…” i dokapali smo do kraja koncerta. Još jedan odličan nastup Novosađanki koje su izgradile ime i svakim novim nastupom dokazuju da su jedan od najboljih razloga da ih se pogleda i posluša. I da se potegne i do Lisinskog ili njihovih vojvođanskih širina. I u belotu (beli, kako kolokvijalno zovemo ovu popularnu kartašku igru) četiri dame “jako” su “zvanje”, a u ovom “kockarskom” zanimanju (estradnom) jaki su aduti u njihovim rukama. The Frajle. Danke!

Foto: Privatni album Tatjane Prevulović Mirković