U Cinestar kina stigao je još jedan u nizu vrlo dobrih filmova čovjeka koji je u autorskom, dakle glumačkom i redateljskom, smislu već odavno postao institucija.
Nema te vještine ili znanja naučenih u pokojnom školskom predmetu iz naslova recenzije niti lika kojega je odglumio ili režirao veliki Clint Eastwood koji bi nam pomogli da se obranimo od napada dviju najvećih sila na svijetu, a to su državne institucije i mediji. Kako u dalekoj i velikoj i prijateljskoj Americi tako i kod nas u maloj, ali nevelikoj Hrvatskoj. Štos je u tome da se (pre) često znalo događati da nekog nevinog, a presumpcija nevinosti trebala bi biti „na snazi“ u svakom kutu svijeta, neka moćna organizacija (npr. FBI ili slični pandani) uzme na zub i doslovce mu unište život. Kako su mediji već dulje vrijeme gladni raznorodnih senzacija, dobro im dođe ovakav tip priče (ili istraga) da više ili manje svjesno iskonstruiraju sadržaj za sebe i svoje konzumente.
Osim u slučaju temeljitog proučavanja i provjeravanja činjenica i „činjenica“, dakle vrhunskoga istraživačkoga novinarstva, dosta se ovakvih tema koristi samo za nabijanje ratinga (slušanosti, gledanosti, klikova, zarade…) ili za političke i ine obračune, ne vodeći pri tome ni malo računa o žrtvi koja i kad se dokaže ili pokaže da nije kriminalac ili negativac, mjesecima ili čak godinama poslije pere ljagu sa svoga imena i dovodi si život u red. Ovakvu priču našao je veteran Eastwood i na osnovi novinskoga napisa Marie Brenner snimio još jedan hvale vrijedan film koji će nam puno pokazati upravo o onome što sam naveo u početku.
Richard Jewel, dobrohotni debeljko koji je vječito želio biti član snaga reda (policije npr.) radi kao zaštitar i pomaže održavanju reda na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. godine. Revan i odgovoran kakav jest radi svoj posao predano i u toj predanosti katkada pretjeruje. To mu na ranijim radnim mjestima donosi podsmijeh, nevolje, ali i otkaz. Jedne večeri za vrijeme održavanja koncerta koji prati Olimpijadu otkriva sumnjivi ruksak i prijavljuje to policajcima, a netom nakon toga članovi odreda specijalaca koji se bavi protuminskim poslom potvrđuju da je prijetnja stvarna i velika. Samo zahvaljujući prisebnosti ljudi na terenu i odgovornosti Richarda Jewela nije došlo do veće tragedije. Kratko vrijeme slave ga poput heroja, ali kako političarima i FBI-ju treba krivac, on se (Richard) pretvara u osumnjičenog. Znate kako to ide; onaj tko prvi nađe tijelo ili sumnjivi paket prvi je i na popisu sumnjivaca. Život mu se pretvara u pakao.
Indicije u kombinaciji s proizvoljnim tumačenjem njegovih ranijih životnih i profesionalnih nepodopština uništavat će njegov život, ali i živote njegovih bližnjih, u prvom redu majke. Paul Walter Hauser izvrstan je u naslovnoj ulozi, a siguran sam da je njegov talent uočen u recentnim naslovima poput “I, Tonya” ili “BlacKkKlansman”. O Samu Rockwellu (Richardovom odvjetniku) ne vrijedi trošiti riječi, ali ako valja istaknuti jedan naslov to bi svakako bio “Three Bilboards Outside Ebbing, Missouri”. No, velim, koji god njegov film pogledate (igrao je i u “Jojo Rabbitu”) nećete pogriješiti. Tu je i niz prekrasnih, ne bih rekao sporednih likova od kojih se ističu, Olivia Wilde (u ulozi novinarke Kathy Scruggs) i Jon Hamm (ovoga puta kao FBI agent Tom Shaw). No, najveća je zvijezda (u glumačkom smislu; uz Hausera), Kathy Bates. Teško je igrati ovakve role. Obične ljude neobične snage koji se nose s groznom situacijom u kojoj se nalazi (njen) sin (jedinac). Briljantno! Posebno kad zdvaja o svojim posudicama Tupperwarea. Pogedajte i uživajte!
Što se režije tiče – samo kratko. Clint Eastwood i (češće) Woody Allen dva su velika američka i svjetska redatelja koja snimaju vrlo dobre ili odlične filmove. To što to dio kritičarske struke ili gledatelja ne razumije ili ne prihvaća, njihova je „greška“. Ovaj film još je jedan od dokaza da stari majstor suvereno vlada mehanizmima sedme umjetnosti i snima drame koje ne bježe u (loš) eksperiment ili se na druge načine žele približiti aktualnoj modi ili trendu. Nekad se za kaznu pisao nekakav tekst sto puta (sjetimo se špice Simpsona), pa predlažem gore spomenutima koji ne shvaćaju dobar film (nekad je iskrenije snimiti film za „tri, četiri zvjezdice“ nego se „napuhavati do pet“) da počnu ovim riječima: trebao bih više gledati filmove Clinta Eastwooda… I tako sto puta. To pisanje možda će biti kazn(ic)a, ali će nagrada biti to što će nakon određenog broja gledanja shvatiti koliko su oni (filmovi) i on (redatelj) dobri. I da ne zaboravim. Pravi krivac za eksploziju o kojoj je u filmu riječ naknadno je otkriven. Richardu Jewelu ispunila mu se želja i opet je radio kao policajac. Umro je u četrdeset četvrtoj. Nadam se da su i oni koji su mu upropaštavali život u tih devedeset dana opisanih u filmu umrli. Makar od stida.