RECENZIJA: Quentin Tarantino: “Bilo jednom…u Hollywoodu” – San Quentin
19. kolovoza 2019.
Željko Mirković Miki (117 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Quentin Tarantino: “Bilo jednom…u Hollywoodu” – San Quentin

Dugoočekivani film cijenjenoga i višestruko nagrađivanoga scenarista i redatelja potući će sve ili gotovo sve rekorde gledanosti u hrvatskom multiplexu i kinima u SAD-u i svijetu. Koliko je taj film dobar i je li hype koji ga prati opravdao svojom kvalitetom? Provjerili smo u Cinestar Cinemas Hrvatska.

Naslov recenzije najnovijega Tarantinova filma može se tumačiti dvojako. Oni koji ga obožavaju ili su fanovi (ili sljedbenici) reći će da je “svet” (holly, san), a oni koji su se pomalo ili malo više umorili od njegova stila ili manirizma reći će – još jedan Tarantinov film (u zatvor s njim!). Naime, od samoga početka, a pri tome mislim na onaj “pravi” početak, dakle, od genijelnoga “Reservoir Dogs”, elementi koji su nas oduševljavali ili kvalitativno eskalirali u “Pulp Fiction”; za koji mislim da je njegovo najbolje ostvarenje) prelazili su u manirizam ili postajali samima sebi svrha. Ne znam u čemu je problem. Zašto to svoje ogromno znanje (inematografska i žanrovska erudicija je neupitna) ne može kanalizirati u ujednačenija i jednostavno bolja ostvarenja? Zašto nakon fantastičnih uvodnih scena i kadrova u npr. “Inglorious Bastards” prelazi u karikiranje toliko svojstveno neostvarenim (nadri)umjetnicima koji ne znaju kako bi zaokružili priču, poantirali ili je u krajnjoj liniji doveli do kraja? Donekle je to još išlo u “Jackie Brown”, ali u ostatku njegova opusa ova (meni) glavna zamjerka gotovo je konstanta. Čak i u “Djangu,” a da ne govorimo u “Kill Billu” ili u “Hateful Eight.” No, neki smatraju da mu je to forte.

Uz dijaloge (podsjetit ću, on je vrlo dobar scenarist) i glumu (znao je odabrati izvrsne umjetnike) opet je neke izvanredne scene “upropastio” onima koje su slijedile. Tako je i u najnovijem ostvarenju savršenost rekonstrukcije, scenografske i kostimografske, pa i glumačk, preplavilo konstrukciju filma. Zašto je tomu tako, ne znam. Velim, mnogi kritičari i poklonici objašnjavaju to stilom, ali mene nisu uvjerili. Bar ne do kraja. Umjetnost (i filmska) ne mora robovati povijesnim činjenicama ili prikazivati ljude onakvima kakvi su zapravo (ironik bi rekao da je upravo tu umjetničku slobodu i visinu izražajne misli dotakao Vrdoljak u “Generalu”), no, imati stalni odmak od svojih likova i “ne voljeti” ih ili “ne mrziti” postaje – dosadno. Jer, treba biti hrabar, i u ljudskom i u umjetničkom smislu, te suočiti se sa samim sobom ili pak s temom (vremenom, ljudima) koja se obrađuje. A ne učiniti to do određene granice, a onda se početi ili nastaviti… da ne lajem.

Uz, u prvom redu, odličnu glumu – valja spomenuti i Pitta i Di Caprija i Robbie, ali i stare majstore Pacina ili Derna (te niz drugih), vrijeme je dobro (opet ću ponoviti) REkonstruirano, glazba je izvanredno uklopljena (barem se nama starijima to čini), priča donekle drži vodu, pojedini dijalozi su razigrani, ali pokušaj alternativnoga kraja, dječačkoga načina da se isprave neke povijesne nepravde, odnosno zločini, su ok. Ali, gdje je tu film? Hoćemo li jednoga dana moći ponovno reći: “Bio jednom Tarantino, pa je sad opet”. Vratio se sebi i snima odlične filmove, a ne one koji će nas zasmijavati u scenama u kojima se pojavljuje Bruce Lee (pa sad čitamo o reakcijama njegove kćeri na to kako ga je Quentin prikazao) ili Steve McQueen (dobar u minijaturi Damiena Lewisa) ili u kojem će filmove rješavati (pseudo) Deus ex Machina rješenjima, a to su najčešće citatni krvavi kolopleti kojih se (opet mi stariji) sjećamo iz nekih drugih vremena. A ni tada te “filmove” nismo baš voljeli i cijenili.

Već sam nekoliko puta naglasio da ne volim to “nabijanje na nos” njegovoga ogromnoga “videoteka” znanja (koje donekle cijenim), a ni pokušaja revalorizacija nekih stilova (žanrova ili redatelja) koji to ne zaslužuju. Oni koji nam i u američkoj kinematografiji pokušavaju “podvaliti” New new age pod krinkom neinventivnosti (sjetimo se “Shape of Water” ili filma “Life of Pi”), trebali bi se malo više okrenuti drugim vidovima umjetnosti, npr. pisanoj riječi ili likovnom izražaju, pa potražiti novu inspiraciju tamo. Ovako im ostaje utjeha da PR službe u današnjem površnom društvu uvijek odlično odrade svoj posao i da će se publika i dalje “pecati” na dobro napravljene trailere. Ovako…

Ocjena
3 out of 5

3

Dobro
3 out of 5