IZVJEŠĆE: Ibrica Jusić u Đakovu – trubadur (u svakom slučaju te volim)
15. veljače 2020.
Željko Mirković Miki (132 Članci)
Podijeli

IZVJEŠĆE: Ibrica Jusić u Đakovu – trubadur (u svakom slučaju te volim)

Stari dobri dubrovački gospar održao je lijep valentinovski koncert u đakovačkom Centru za kulturu.

Prije mnogo, mnogo godina… Bilo je Valentinovo. I bio je Ibrica. I bio je Goran (Višnjić). I bilo je to u Brodu. Za manje od mjesec dana, opet u Brodu bio je 8. mart. I bio je (opet) Ibrica. I bio sam i ja. I bila je Ona. I bilo je to prije mnogo, mnogo godina. Ne tako davno. I opet je Valentinovo. I opet Ona i ja (mi) i još neki zaljubljeni i voljeni, i zaljubljenici u poeziju i njegovu interpretaciju. S mnogo “r”. Kraljevski i caRski. Počeo je kao i prije mnogo, mnogo godina s pjesmama dubrovkinjama koje svira i pjeva na skalama svoga rodnoga grada već pedeset i pet godina. Ove će godine to učiniti pedesetšesti put. I pjevati neke stare pjesme nekim (i) novim ljudima, mladima i starima koji su ga voljeli i onda, a vole ga i sad.

U ritmu valcera otpjevao je, dakle, par s krajnjega juga da bi otišao na “naš” istok i u estamu nastavio nizati riječi bećarske i slavonske. Ravničarske. A onda opet pjeva pjesnike. Arsena i Cohena. S ovim potonjim upoznala ga je jedna njegova ljubav. Davno, davno… U Parizu. Jer mu je Dubrovnik postao mali. I Zagreb mu je postao mali. Pa je skočio u dva duga navrata do Grada svjetla. I ostao i pjevao i živio kao što su živjeli mnogi. I neki rijetki poput Cesarića koji je pjevao o jednom posebnom (Matošu) u jednoj lijepoj i posebnoj. Trubaču sa Seine. A bilo je toga još. Poliglotski, višejezično. Na svom hrvatskom i na svom talijanskom (“Caruso”; Dalla) i na svom francuskom. Pa nešto s njemačkoga (u originalu veliki Heine; “Kraj tanahna šadrvana”). „…što za ljubav glavu gube i umiru kada ljube…“, kažu prepjevani besmrtni stihovi poznatoga tudeška. A za ljubav valja i živjeti. Ljubav je i tužna i lijepa i vesela. Ljubav je sve. Ljubav može biti prema dragoj, prema dragom, a može biti i prema majci (u “Tebi, majko, misli lete”). Može biti i opora, može biti i neuzvraćena; poput molbe, poput čežnje (“Ćale moj”). Može biti i mornarska. U kojoj se kaste ne miješaju. Ova ljubav je nedopuštena. U “Jubi sam vašu kćer”.

Ne, nije izvodio “Nepal, Ganges, Brahmaputra”, nije pjevao “Shalom Sara”. Puno je pjesma koje su drage ili najdraže nekome. Puno je pjesnika koje je pjevao Ibrica. Paljetak, Golob, već spomenuti Dedić i Cohen, pa Brel. Meni je ipak najdraža “Mačka”. Meni najveća. Potresna i lijepa u svojoj žalosti. I u tužnoj sudbini mladića koji je patio i krao za nju. Samo u velikim pjesmama. Nemojmo zaboraviti i veliku sevdah pjesmaricu. Žestoka verzija “Snijeg pade na behar, na voće”, “Emina”, “Žute dunje”, “Što te nema”. Podsjećamo se i drugih inetrpreta ovih sjajnih bisera, no Ibričine verzije su nešto posebno. Glas ga i dalje služi. Posebne su baritonske lage. I dalje je sâm svoja pratnja, gitarska, organizatorska, menadžerska. Sve ove godine. A prošle su mnoge. Godine i ljubavi. “Finili su, Mare, bali”, jedna je to od skladbi koja je pomno odabrana za bis. O prolaznosti, a o čemu drugom. Prošle su mnoge ljubavi i ugasli su mnogi životi. Umrli su i  neumrli pjesnici. Umrla je i Emina. Pjesme ostaju. I sjećanja. Još jedna Cesarićeva. “Balada iz predgrađa”. U kojoj također prolaze ljudi. I nema ih više. Kao što i Đele njegova više nema. Ali ostaje njegova (Đelina) i Paljetkova “U svakom slučaju te volim.”

“U tome i jest život naš…”. U ljubavi i čuvanju lijepih trenutaka i dijeljenju s dragim ljudima. Podsjetio nas je na to naš stari dubrovački trubadur ove lijepe pjesničke glazbene večeri. I još jednom ustvrdio da “još uvijek ne zna neke važne stvari”, ali onu najvažniju, da prenese i otpjeva ljubav i podsjeti nas na naše ljubavi, nije zaboravio. Vjerni pratitelji na njegovim brojnim putovanjima i vraćanjima bili su i četveronožni i dvonožni poklonici. Uz ljubav i poštovanje svoje publike bilo je lakše lutati. Drago mi je da sam ga imao prilike sresti. Njega i njegovu gitaru i njegov glas. Verse i sentence koje ostaju zauvijek.

Foto: Privatni album Tatjane Prvulović Mirković