Četrnaesti album višečlane riječke vokalne skupine Putokazi (“Meandri”, Dallas Records) ambiciozan je spoj teatralnosti, pop avangarde i tradicionalnog nasljeđa, uvelike lišen new age estetike s kojom je skupina koketirala krajem devedesetih i početkom nultih.
Koncept, glazbu, tekst, vokalne aranžmane i korepetiranje potpisuje Miranda Đaković koja je svirala i akustičnu gitaru, dok je akustičnu i električnu gitaru, arapsku lutnju, ukulele, mandolinu, bisernicu, glockenspiel i udaraljke odsvirao Zoran Majstorović. Unatoč takvoj relativno minimalnoj instrumentalizaciji zvuk albuma je prostran, a kompozicije se čine namjerno otvorenima, udaljenima od klasične pop forme. Skicoidni pristup samo pojačava naglasak na dojmu albuma kao nerazgradive cjeline. Minus ovakvog stilskog odabira krije se u činjenici da je gotovo nemoguće razlikovati pojedinačne pjesme, no s obzirom da album povezuju zvuci Rječine, vjerojatno je to i bila autorska namjera.
“Meandri” donekle nalikuje na još jedan nedavni “riječki” album, “Sailor” Mr. Leeja i Ivanesky. Kao i kod tog ostvarenja, ukupni dojam je daleko bolji od pojedinačnih dijelova, možda i zato što je naglasak na konceptu i atmosferi daleko veći negoli na melodijskom potencijalu refrena. Lišena scenskog odnosno izvedbenog aspekta, ova glazba pomalo gubi na učinku jer je u cijelosti prilagođena vokalnoj dinamici izvođačica i dramskim efektima koje ona kreira. U svemu tome nema ništa loše, samo što je krajnji dojam nekako krnj, kao da se radi o kazališnoj glazbi bez same predstave. Na koncu “Meandri” predstavljaju poprilično intrigantno ostvarenje, koje isto tako vrlo brzo gubi dah pri opetovanim slušanjima.