Novosadski Lednik na svom prvom albumu “Celestial Monuments” (DIY, 2020.) sviraju kompetentni, ali pomalo predvidljivi post metal s jasno vidljivim utjecajima bendova iz nultih poput Caspian, Pelican, God Is An Astronaut, This Will Destroy You, Mono, Explosions in The Sky, Rezult, If These Trees Could Talk i drugih.
Poznavateljima žanra formula koju koriste je dobro znana – veliki skokovi u dinamici, nagla izmjena tiho-glasno, velike kinematične melodije, ogroman zvuk gitara koji prelazi preko slušatelja kao valovi preko stijenja. Uvodna naslovna pjesma čak uspijeva uloviti nešto od melankolije jednih Mogwai.
Prije nego postavite pitanje zašto još netko svira ovakvu glazbu u 2020. dozvolite da postavim hipotetsko “zašto ne?” Kad već postoji stotine “punk’s not dead” bendova koji neumorno lupaju svoja “tri akorda i istinu” te barem isto toliko garage rock revivalista, darkwave fetišista, indie folk kantautora i tako dalje, zašto ne bi bilo mjesta i za “tešku” atmosfersku glazbu poput ove, iako ne nudi ništa novo i jasno je vezana za određeno razdoblje i trend u underground glazbi?
Možda se napisano čini preštro prema jednom očigledno entuzijastičnom i sasvim korektnom bendu, no ne mislim reći ništa loše. Štoviše, kao dugogodišnji poštovatelj i pratitelj žanra u “Celestial Monuments” vidim puno dobrih karakteristika, od kojih je ujednačena i očigledno pažljivo osmišljena atmosfera daleko najveći adut ovog albuma.
Sagledamo li album poput ovog kroz prizmu koju koristimo kad promatramo “namjenskije” glazbene forme poput filmske ili ambijentalne glazbe, onda je “Celestial Monuments” sasvim solidan uspjeh. Atmosferski pogodan tmurnom vremenu i pandemiji zbog koje ionako ne mogu iz kuće, ovaj album sasvim solidno prati moje današnje raspoloženje. Jesam li uvjetovan godinama slušanjima ovakve glazbe pa kad čujem teške reverbom i e-bowom okupane riffove odmah pomislim na skupljanje olujnih oblaka ili ona jednostavno predstavlja prigodan soundtrack za takve dane? Na koncu nije ni bitno, bitno da paše.