RECENZIJA: Pearl Jam: “Gigaton” – pet elemenata života po feng shuiju Pearl Jama
29. ožujka 2020.
Nikola Knežević (2376 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Pearl Jam: “Gigaton” – pet elemenata života po feng shuiju Pearl Jama

Uz Radiohead Pearl Jam je jedini pravi preostali član grunge pokreta, jedini ako ćemo gledati Ameriku, odnosno Seattle kao središte, govorit ću aktualnim rječnikom, “epidemije” grungea. 

I “Gigaton” (Republic Records) stigao je u pravo vrijeme, tijekom svjetske epidemije koronavirusa koja je najveće upozorenje modernom čovječanstvu da je napravilo velike greške u koracima. Prvo globalno zatopljenje, a sada i koronavirus, tema je napretek koje se mogu iskoristiti za glazbene poruke. A glazba kao čista umjetnost koju i u najtežim trenucima grle mnogi najbolja je platforma za izraziti nezadovoljstvo onime što vas okružuje. To je pošlo za rukom i Eddiju Vedderu, i dalje The Voiceu svjetske rock scene, u čijoj glavi su se našle mnoge misli koje su čekale svoj trenutak. I dočekale. Upravo je “Gigaton” društveno i ekološki angažirani album, ali koji i dalje zna odaslati lijepe ljubavne poruke.

Kako je i sâm Eddie rekao, “Gigaton” nije nastajao iz jednog boravka u studiju nego su postepeno rađeni fragmenti, potom demo snimke, live testiranje, a onda su odlučili kako je došlo vrijeme i da cijeli materijal izađe van. Kako slažu svoje koncertne set liste, tako su posložili i album koji žestoko započinje svoju priču o pet elemenata života. I upravo između svake pjesme čujemo zrak, vodu, vjetar, kao nekakvu vrstu upozorenja. Planet Zemlja je živa stvar baš kao i glazba i takve prijelaze smatram kao uzdahe, možda posljednje, a možda i panične koji nam trebaju poručiti da smo pogriješili i da za pet minuta kreće posljednji vlak. Prema izlasku, prema svjetlu, životu i ljubavi. I sve te uzdisaje treba savršeno balansirati, kao nekakvu vrstu feng shuija, samo na Pearl Jam način.

I kad mislite da ste čuli sve od svjetske produkcije i kako se danas stvarno u vlastitoj sobi može napraviti produkcijski kvalitetan album onda čujete “Gigaton” i shvatite kako je očito produkcija napravila još jedan korak naprijed. Iza produkcije stoji Josh Evans, možda kao svojevrstan odmor od Brendana O’Briena koji je producirao većinu PJ albuma. Ali nije odmor, nego samo prirodan slijed jer je Josh, osim što je iz Seattlea, radio već s Eddiejem Vedderom na njegovim solo uracima, kao i na albumu “Pearl Jam”, isto kao što je bilo i s Chrisom Cornellom i grupom Soundgarden. Izbrušen do kraja, ali itekako sirov, tako bi se mogla opisati produkcija i pogotovo prvi, žešći dio albuma. Meni se osobno ne sviđa što je na dva dijela (atmosferski) podijeljen album, više mi to zvuči kao nekakav koncert, što i jest bio cilj Pearl Jama. Eddie tvrdi kako danas rijetki slušaju album od početka do kraja, ali su se ipak prilagodili njima i posložili na takav način “Gigaton”. Meni bi više odgovaralo da su nakon svake treće žestoke pjesme ušle laganije kao nekakav break.

Eddie se još jednom istaknuo kao sjajan kantautor koji zna napisati itekako snažne tekstove, bilo da su u pitanju ljubavni ili nekakvi angažirani. Poput “Dance of the Clairvoyants”:

“Expecting perfection leaves a lot to ignore
When the past is the present and the future’s no more
When every tomorrow is the same as before”

Ili meni najbolja pjesma albuma, “Quick Escape”, u kojoj nije zaboravio spomenuti i Donalda Trumpa:

“Crossed the border to Morocco
Kashmir to Marrakech
The lengths we had to go to then
To find a place Trump hadn’t fucked up yet”

“Quick Escape” je baš kao i “Never Destination” i “Take the Long Way” ispunjena gitarskim dionicama od kojih ćete se naježiti, a koje svrstavaju Mikea McCready među najizvrsnije gitariste rock scene od 90-ih naovamo. I ritam sekcija je nevjerojatno snimljena i isproducirana, dovoljno snažno i dovoljno emotivno. Baš kao Eddijev vokal koji je s godinama možda sitno izgubio na snazi, ali je i dalje na visini zadatka. Ovo je možda u današnje vrijeme i njegov vokalni vrhunac. Iznimna su mi i dvoglasja u baladama koja uz gitare idealno sjedaju, prije svega u najljepšoj baladi albuma “Comes Then Goes”. I ponovno tekst:

“Can I try, one last time?
Could all use a savior from human behavior sometimes
And the kids are alright
The Queen of Collections took your time
Sadness comes ’cause some of it was mine”

I za kraj albuma dvije snažne poruke, nastavak onoga spomenutog u pjesmama “Quick Escape” i “7 O’Clock”, ali i još nekim albumima u prošlosti benda. Planet, Zemlja, pet elemenata života, izazovi, strah koji stoji iza njih, ali i potencijalna hrabrost ili kako je rekao Eddie u pjesmi “River Cross”, neka vrsta besmrtnosti. Snažne metafore stoje iza njegovih riječi, a koje će se postepeno otkrivati svakim novim slušanjem albuma. Zanimljivo je i kako su balade dosta duge zbog čega je trajanje “Gigatona” približeno jednom satu.

“Stars align they say when
Times are better than right now
Feel the retrograde spin us round, round
Seven seas are raising
Forever futures fading out
Feel the retrograde all around, round

Hear the sound
In the distance, now
Could be thunder
Or a crowd”

“Wide awake through this deepest night
Still waiting on the sun
As the hours seem to multiply
Find a star to soldier on
Living beneath a lion’s paw
Knowing nothing can be tamed”

“Gigaton” je gigantski album, vjerojatno jedno od najboljih rock izdanja godine, a iza kojeg stoji snažna poruka, čovječanstvu prije svega, a koje se treba osvrnuti iza sebe i vidjeti što je učinilo te pokušati spriječiti ono najgore. Tu je i simbolika pjesme “River Cross”, jer kada jednom krenete preko rijeke, teško se više osvrnuti, a kamoli vratiti. Možda je već kasno, a možda nije. Ljubav je tu da nas drži, međusobna, ali i prema prirodi. U cijelu koncepciju albuma najmanje pripada pjesma “Buckle Up”, jedina koju nije napisao Eddie, nego gitarist Stone Gossard. Drugačiji mindset, drugačiji rezultat. Ali opet neloš.

Album je ovo koji morate puno puta preslušati da bi u potpunosti došao do vas, definitivno među najboljim albumima njihovog novog milenija, iako oni nikada nisu pucali pod pritiskom i time drastično padali na kvaliteti. Uvijek su bili tu negdje pri vrhu. Drago mi je čuti što nisu posustali i što su u glazbenom, produkcijskom, ali i energetskom i emotivnom smislu i dalje iznad površine vode. Neka teče!

Foto: Danny Clinch

Ocjena
4 out of 5

4

Vrlo dobro
4 out of 5