RECENZIJA: Tame Impala: “The Slow Rush” – neostvarene pop ambicije
3. travnja 2020.
Karlo Rafaneli (42 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Tame Impala: “The Slow Rush” – neostvarene pop ambicije

Kevin Parker je nesumnjivo perfekcionist, no svako novo izdanje njegovog projekta Tame Impala zvuči sve više kao dokazivanje njegovog studijskog umijeća, a manje kao koheretna ili posebno pamtljiva kolekcija pjesama.

Četvrti album “The Slow Rush” (Modular/Universal Music Hrvatska, 2020.) došao je pet godina nakon “Currents”, prekretničkog albuma na kojem je Parker iskoračio iz psihodeličnih pop voda prema također psihodeličnom, ali nedvojbeno plesnijem post-disco zvuku. Glavni problem Parkerovog autorstva uopće nije ta stilska promjena nego nedostatak zanimljivih struktura i jakih pamtljivih refrena. “Innerspeaker” i “ Lonerism” su bili uvijeni u lo-fi šarm različitih razdoblja i škola psihodelije, no Parkerovi pojačani pop apetiti (podsjetit ću – radi se o čovjeku koji je za The Rolling Stone izjavio da želi biti novi Max Martin) dijametralno su suprotni njegovom glavnom talentu, slaganju gusto isprepletene zvučne slike.

“Currents” je imao par jakih singlova poput “The Less I Know The Better”, no ako tražimo pamtljive pjesme “The Slow Rush” ima eventualno prerađeni hausificirani singl “Bordeline”. Ostatak otpada na atmosferične vježbe iz spajanja soft rock psihodelije i tvrdih hip hop i house bubnjeva.

Držeći se naslova, Parker je snimio doista spor i razvučen album koji igra na atmosferu. Glavni problem je što je ona previše jednolična i nedovoljno upečatljiva da izdrži teret višestrukih slušanja koja bi u pravilu trebala biti glavni adut ovakvih ostvarenja. S druge strane, relativno slabašna vokalna izvedba razotkrivena je do kraja u zvučnom okolišu u kojem glas ima puno važniju ulogu nego na ranijim ostvarenjima pa se čini tim više da su pop ambicije i dalje nedostižne.

Foto: Neil Krug

Ocjena
2.5 out of 5

2.5

2.5 out of 5