Adam Semijalac a.k.a. Bebè Na Volè već je više od desetljeća vrlo prisutna pojava na domaćoj kantautorskoj sceni.
Najpoznatiji po uvjerljivom izvođenju rudimentarnog, vrlo autentično zvučećeg bluesa na engleskom jeziku, Semijalac je objavio dva hvaljena albuma “Times of Great Depression” iz 2015. i “Hate is a Wonderful Thing” iz 2018. No, važnije za kontekst razumijevanja ovog projekta je i nekoliko soundtrackova za kazališne predstave i performanse. Najbliže ovom projektu što se Semijalac približio kao Bebè Na Volè je briljantni singl “Baba Ljuba Blues” iz 2014.
No, dok je ta pjesma bila ukorijenjena u čvrstoj blues strukturi, izvedena na dijalektu zadarskog zaleđa i tematski oslonjena na živote Semijalčeve bake i njene sestre, “Tanac za crnega vraga”, nastao kao rezultat etnomuzikološkog istraživanja “Ode zemlja u led’nu, svak ti šuti istinu”, oslonjen je na eksperimentalne i improvizacijske glazbene tehnike. Pjesme su snimljene iz jednog pokušaja i osim bonusa u vidu verzija dvaju tradicionalnih napjeva s otoka Paga i Suska, na albumu nema konvencionalne upotrebe gitare – samo glas, looper i terenske snimke.
Krajnji rezultat nesvakidašnje je upečatljivo slušateljsko iskustvo. Semijalac je otočku glazbenu tradiciju shvatio kao domaći, dalmatinski blues, a ne kao poligon za plesne poskočice ili klapsko peglanje tradicije. Slično kao i ne tako davni album Dunje Knebl “33 balade”, “Tanac za crnega vraga” fokusiran je na tamnije aspekte folklornog nasljeđa. Semijalac pučke napjeve i naricanje pretvara u zvučne kolaže čiji sonični minimalizam odražava škrtost njihovog geografskog podrijetla.
Uvodna “Kad te gledam” posjeduje nešto od hipnotičke kvalitete legendarnih kompozicija Stevea Reicha “It’s Gonna Rain” i “Come Out”, samo su ponavljajuće fraze dopunjene relativno razumljivijim narativnim okvirom. Slična formula ponovljena je i kroz sljedeće tri teme “Oj Gorane sine”, “Što će sa mnom biti” i “Sve sam dala (Baba Stoja Blues)”, sve odreda izvedene s izrazitim osjećajem za autentičnost izraženih emocija te prostornost i opipljivost zvučne slike.
Dvije bonus pjesme obrade tradicionala “Vidi majko” i “Ajmo doma” nešto su konvencionalnije po pitanju instrumetarija, makar u smislu da je gitara jasno čujna i prepoznatljiva, ali se obje izvedbe uklapaju u sirovi, naturalistički koncept ostatka materijala.
Potpuno sam svjestan da “Tanac za crnega vraga” nije lagano ni pitko ostvarenje, no sjajan je podsjetnik na to da narodna baština nije samo kolekcija budnica, šala i pošalica, nego i trajno mutirajući podsjetnik na nakupljenu kolektivnu bol, gubitak i patnju, a taj sentiment je Semijalac gotovo besprijekorno prenio.