Bilo je jasno još s hitom “Be the One” da će Dua Lipa biti pop zvijezda, samo što nije bilo jasno hoće li to opstati ili je u pitanju prolazni vjetar.
Kasnijim pjesmama i pogotovo suradnjama Dua Lipa ipak nije samo one hit (album) wonder nego i pop zvijezda koja svojom interpretacijom i pjesmama može stati uz bok i puno starijim kolegicama, da ne kažem kolegama. “Future Nostalgia” (Warner/Dancing Bear) je zanimljiv projekt, prije svega zbog svojeg naziva, koji jasno poručuje kako ćemo na albumu iskusiti neko starije glazbeno razdoblje, ali doživjeti ga na moderan način ili u modernom okviru. Dua Lipa, bez obzira što je 1995. godište, očito se zarazila glazbenim 80-im godinama čim ih je čula, uostalom kao i svi mi. Osjeti se to na albumu u doslovno svakoj pjesmi. Podsjetila me na Madonnin projekt “Confession on a Dance Floor” kojim je tako napravila mini hommage plesnim glazbenim razdobljima.
“Future Nostalgia” je plesni album samo što je Dua Lipa na njemu izgubila svoj osobni pečat i pokušala cijelu stvar okrenuti na melodije koje će vas podsjetiti na neke plesne hitove ranijih desetljeća. Čak je neke pjesme i semplirala, te je svemu dodala i dozu sek(sipil)a, vizualno, ali i u tekstovima. Najlakši način kako doći do publike, da se mene pita.
“We don’t know how to talk, but damn we know how to fuck”, pjeva u pjesmi “Good in Bed”.
“I like us better when we’re intertwined, the way you touch me got me losing my senses…I’ll give it to you all night”, čujemo u pjesmi “Cool”.
“Exactly where I want me, underneath your body. If we take it further, I swear I ain’t going to break, so baby come try me”, pjeva u “Pretty Please”.
“All night I’ll riot with you, I know you got my back and you know I got you. So come on, come on, come on. Let’s get physical.”, pak čujemo u hitu “Physical”.
Za neke pretjerano, za druge pak jedva dočekano. Inače, dosta tih tekstova su i njezina osobna iskustva.
Na albumu je prisutno i dosta pjesama, kao što sam već rekao, koje su ili semplirane ili podsjećaju na neke iz ranijih glazbenih razdoblja. “Love Again” sastoji sample pjesme “My Woman” Al Bowlly Lew Stone Monseigneur Banda iz 1932. godine. U pjesmi “Break My Heart” koristila je sample iz hita “Need You Tonight” grupe INXS 1987. godine, a sama vokalna linija podsjeća na Charlieja Putha i još neke interpretacije. Tako isto i “Good In Bed” koji nas vraća u godine kad je hit bila pjesma “Smile” Lily Allen, a čak jedan dio albuma podjeća na neke radove Kylie Minogue, Lady Gage i drugih zvijezda. Kao da su mnoge od njih utjecale na nju prilikom odrastanja, no ne čini mi se da je uz njih stvorila neki svoj stil. Jasno je kuda je cijeli tim ljudi uključen u stvaranje albuma ciljao, a to je zarazni plesni ritam, riffovi, dosta gitaristički (pogotovo bas linije), funky i disco u stilu osamdesetih, a uz koje je šira publika najviše opčinjena. Štoviše, pjesme su toliko dobro napravljene da niti jednim svojim segmentom ne zamaraju, većinom zrače pozitivno i nemoguće ih je ne zapamtiti prilikom samo jednog slušanja. I u tome je Dua Lipa uspjela i zbog toga joj treba čestitati.
A s druge strane u cijelom ovom procesu Dua Lipa je izgubila svoj osobni pečat jer nas tijekom preslušavanja albuma podsjeća na nekog drugog čime skreće pozornost sa sebe i svojeg autentičnog izričaja kojeg ovdje ima jedino u nekim vokalnim dijelovima, a melodijski i ritmički smo ovo već sve imali prilike čuti u prošlosti. Iako često tvrdim da ne postoji glazba koja već nije stvorena u svijetu.
No, Dua Lipa je uspjela, postala je svjetska zvijezda i naravno da mnogima nije važno na koji način je to postigla, nego je važna energija koju širi prilikom svoje interpretacije, a tu je danas u samom vrhu svjetske pop scene. Usporedno gledajući, da Lady Gaga objavi najgoru moguću pjesmu opet će uspjeti. Ista sudbina, izgleda, prati i Dua Lipu. Ušla je mnogima pod kožu i teško će je moći odande izvući. Svakako treba spomenuti produkciju albuma koja je itekako u ovom trenutku i to je onaj “future” dio naziva albuma. Kako i neće kad je čak 10 imena sudjelovalo u produkciji albuma, dok je isto toliko radilo i na tekstovima. Kad imaš novca tako se danas radi moderna glazba. I ne zamjeram, vjerojatno bih učinio isto da se bavim glazbom i da sam tako uspješan kao ona.
Dosta su pomiješani osjećaji nakon slušanja i teško me bilo natjerati napisati koju rečenicu oko albuma “Future Nostalgia”. Ako ću ići na igru riječima, onda mogu reći kako je ovaj album više “nostalgia” nego “future”, odnosno kako će za nekoliko godina ovaj album biti samo “nostalgia” jer će ga se samo stvarni obožavatelji njezine glazbe sjećati nakon 15 godina, baš kao što je to slučaj s Madonnom i “Confession on a Dance Floor”. Bilo je cool tada, ne i sada!
Foto: Promo