Jedanaesti album usnog harmonikaša Tomislava Golubana svojevrsni je nastavak prošlogodišnjeg “Chicago Rambler”.
Kao i taj album i ovaj je snimljen na lokaciji iz naslova i s tamošnjim glazbenicima pa se sad već može zaključiti da je Goluban nadrastao ranu reputaciju “Zagorca koji svira blues” i koju je uostalom i sam spretno koristio na albumima poput “Zagorje Blues” iz 2009. “Med Bregi” iz 2012. ili “Kaj Blues Etno” iz 2015.
Pretpostavljam da je nekome tko je osvjedočeni blues zanesenjak i neosporni virtuoz na odabranom instrumentu takav razvoj događaja ostvarenje dugogodišnjeg sna, no gledano izvan perspektive blues fanatizma “Memphis Light” je manje zanimljiv od njegovih kajkavskih blues fuzija. Goluban ima ugodan vokal i vidi se da je puno radio i na vježbanju naglaska koji je namjerno jako “južnjački”. Njegovo sviranje usne harmonike je pak ionako oduvijek glavni adut premda je ne koristi onoliko inovativno ritmički i futuristički kako to zna u živim improvizacijama.
“Memphis Light” (Spona, 2020.) korektno je ostvarenje, no izvan kruga blues poklonika teško da će imati veliku privlačnost. Premda su sve pjesme osim obrade sveprisutne “House of the Rising Sun” autorsko djelo, teško ih je i tekstualno i instrumentalno razlikovati od blues tropa koji dominiraju žanrom posljednjih pedesetak godina. No i uz ovu zamjerku treba istaknuti da su pjesme poput uvodne “Hayloft Blues” ili “Disappear for Good” možda i zbog svoje naglašene “downbeat” atmosfere nekako puno sugestivnije i moćnije od većinski poletnog ostatka.
Razumijem da ujednačenost ili unikatnost autorske namjere ionako nije poanta u formi koja je ponajprije izvedbena pa tek onda studijska, te sam sasvim siguran da će pasionirani pratitelji Golubanovog sviračkog umijeća imati itekako razloga za uživanje.
Foto: Neven Gere Gerenčir