MOJ +1: Uđite u svijet albuma koji su obilježili život Aljoše Šerića (Pavel, Ramirez)
2. svibnja 2020.
Nina Rašidović (33 Članci)
Podijeli

MOJ +1: Uđite u svijet albuma koji su obilježili život Aljoše Šerića (Pavel, Ramirez)

Aljošu Šerića ne treba posebno predstavljati jer teško je naći nekoga tko se barem jednom nije uhvatio kako pjevuši jednu od njegovih pjesma.

Od Ramireza preko Pavela do solo voda i ponovno natrag do Pavela. Inspiracije mu ne nedostaje, a mi uvijek željno iščekujemo čime će nas ovoga puta oduševiti. Aljoša nas je ovom prilikom proveo kroz albume koji su ga obilježili i koje je sam na neki način proživljavao, od sredine 80-ih pa do današnjeg trenutka i kako je sam naglasio ”kronološkim slijedom”. Upoznajmo Aljošu kroz glazbu!

1. Samantha Fox – Touch Me (1986.)

Prvi album koji sam kupio, imao sam deset godina, dvojio sam između Jacksonovog “Thrillera” i Samanthe, a omot je presudio valjda.

2. U2 – Achtung Baby (1991)

Ukus mi je donekle napredovao od “Touch Me”, a u društvu je U2 bio važan bend. Navukli smo se koju godinu prije na “The Joshua Tree” i “Rattle and Hum” i bili blago šokirani kad smo posudili CD (da, tad su se CD-i rentali k’o videokasete) i zavrtili ga kod frenda. Svejedno, nakon početnog šoka uslijedilo je početak potpune fascinacije s U2-om devedesetih, čista pubertetska idolatrija koja je ipak potkrijepljena objektivno fenomenalnom “Zooropom” iz 1993. i sjajnim “Popom” iz 1997.

3. Radiohead – Ok, Computer (1997)

Postoji li bolji album za raspupalog adolescenta zaglavljenog u weltschmerzu?

4. The Magnetic Fields – 69 Love Songs (1999)

Stephin Merritt je najbolji nepoznati autor pop pjesama na svijetu, konceptni album ljubavnih pjesama na kojem čuješ Abbu, Colea Portera, country, folk, indie pop i jazz. Skoro 3 sata nekih od najljepših, najbolnijih i najnježnijih stihova ikad napisanih. Remek-djelo.

5. Damien Rice – 0 (2002)

Divan debitantski album o prekidima i novim počecima, neuzvraćenoj ljubavi, odnosno slučajno baš o onim stvarima koje trenutno i sam proživljavaš, jer, priznajmo, ima fenomenalnih albuma s kojima nikad ne klikneš jer si ih eto preslušao u krivoj fazi, neki albumi, kao i neke osobe, vam jednostavno ne budu suđeni. Meni je bilo suđeno da me tuga i ljepota ovog albuma sataru taman po izlasku s fakulteta i na početku “pravog” života.

6. Arcade Fire – Funeral (2004)

Kao da su Talking Heads i ABBA imali dijete, zadnji indie rock album koji me izuo iz cipela, friško, a opet poznato, svježe i već čuveno, odličan bend, genijalan debi.

7. Vampire Weekend – Modern Vampires of the City (2013)

Ezra Koenig je najbolji autor melodičnog popa za kužere i hipsterske vegane koji voze Amsterdamce i čitaju Pitchfork. Ali, bez obzira što takva činjenica može i treba izazvati gnušanje, činjenica jest i da je Ezra Koenig jedini nasljednik Paula Simona. Onaj koji je u stanju u istu medenu, šećerastu melodiju uvaliti stihove o ljubavi, američkoj vanjskoj politici i Balfurskoj deklaraciji, a da pritom ne ispadne odveć pretenciozan.

8. John Denver – The Essential John Denver (2020(?))

htio sam napisati što novoga slušam ove godine, al kako je ovo posebno usrana godina u kojoj prvi put nemam neke snage i volje za otkrivanjem ičega novog, već nesvjesno posežem za glazbenom inačicom comfort fooda, eto, zato John Denver. Napušeni hipi kojeg su obožavale američke domaćice, pjevač koji je bio i ostao toliko nekul, da su i Boney M naspram njega face, ali i autor nekih od najljepših pjesama koje su ikad pogodile moj čeoni režanj. Zadnje se drogiram sa “Sweet surrender”, a “Annie’s Song” je toliko vječno lijepa, da je više ne ubrajam u guilty pleasure, jer se uopće ne osjećam krivim što je obožavam.

Foto: Renata Lučić