Aljošu Šerića ne treba posebno predstavljati jer teško je naći nekoga tko se barem jednom nije uhvatio kako pjevuši jednu od njegovih pjesma.
Od Ramireza preko Pavela do solo voda i ponovno natrag do Pavela. Inspiracije mu ne nedostaje, a mi uvijek željno iščekujemo čime će nas ovoga puta oduševiti. Aljoša nas je ovom prilikom proveo kroz albume koji su ga obilježili i koje je sam na neki način proživljavao, od sredine 80-ih pa do današnjeg trenutka i kako je sam naglasio ”kronološkim slijedom”. Upoznajmo Aljošu kroz glazbu!
1. Samantha Fox – Touch Me (1986.)
Prvi album koji sam kupio, imao sam deset godina, dvojio sam između Jacksonovog “Thrillera” i Samanthe, a omot je presudio valjda.
2. U2 – Achtung Baby (1991)
Ukus mi je donekle napredovao od “Touch Me”, a u društvu je U2 bio važan bend. Navukli smo se koju godinu prije na “The Joshua Tree” i “Rattle and Hum” i bili blago šokirani kad smo posudili CD (da, tad su se CD-i rentali k’o videokasete) i zavrtili ga kod frenda. Svejedno, nakon početnog šoka uslijedilo je početak potpune fascinacije s U2-om devedesetih, čista pubertetska idolatrija koja je ipak potkrijepljena objektivno fenomenalnom “Zooropom” iz 1993. i sjajnim “Popom” iz 1997.
3. Radiohead – Ok, Computer (1997)
Postoji li bolji album za raspupalog adolescenta zaglavljenog u weltschmerzu?
4. The Magnetic Fields – 69 Love Songs (1999)
Stephin Merritt je najbolji nepoznati autor pop pjesama na svijetu, konceptni album ljubavnih pjesama na kojem čuješ Abbu, Colea Portera, country, folk, indie pop i jazz. Skoro 3 sata nekih od najljepših, najbolnijih i najnježnijih stihova ikad napisanih. Remek-djelo.
5. Damien Rice – 0 (2002)
Divan debitantski album o prekidima i novim počecima, neuzvraćenoj ljubavi, odnosno slučajno baš o onim stvarima koje trenutno i sam proživljavaš, jer, priznajmo, ima fenomenalnih albuma s kojima nikad ne klikneš jer si ih eto preslušao u krivoj fazi, neki albumi, kao i neke osobe, vam jednostavno ne budu suđeni. Meni je bilo suđeno da me tuga i ljepota ovog albuma sataru taman po izlasku s fakulteta i na početku “pravog” života.
6. Arcade Fire – Funeral (2004)
Kao da su Talking Heads i ABBA imali dijete, zadnji indie rock album koji me izuo iz cipela, friško, a opet poznato, svježe i već čuveno, odličan bend, genijalan debi.
7. Vampire Weekend – Modern Vampires of the City (2013)
Ezra Koenig je najbolji autor melodičnog popa za kužere i hipsterske vegane koji voze Amsterdamce i čitaju Pitchfork. Ali, bez obzira što takva činjenica može i treba izazvati gnušanje, činjenica jest i da je Ezra Koenig jedini nasljednik Paula Simona. Onaj koji je u stanju u istu medenu, šećerastu melodiju uvaliti stihove o ljubavi, američkoj vanjskoj politici i Balfurskoj deklaraciji, a da pritom ne ispadne odveć pretenciozan.
8. John Denver – The Essential John Denver (2020(?))
htio sam napisati što novoga slušam ove godine, al kako je ovo posebno usrana godina u kojoj prvi put nemam neke snage i volje za otkrivanjem ičega novog, već nesvjesno posežem za glazbenom inačicom comfort fooda, eto, zato John Denver. Napušeni hipi kojeg su obožavale američke domaćice, pjevač koji je bio i ostao toliko nekul, da su i Boney M naspram njega face, ali i autor nekih od najljepših pjesama koje su ikad pogodile moj čeoni režanj. Zadnje se drogiram sa “Sweet surrender”, a “Annie’s Song” je toliko vječno lijepa, da je više ne ubrajam u guilty pleasure, jer se uopće ne osjećam krivim što je obožavam.
Foto: Renata Lučić