MOJ +1: Deset ključnih albuma po izboru Tonija Starešinića (Chui, Mangroove)

Ime koje se sve više ističe u glazbenim krugovima, a koje već nekoliko godina zaredom možemo naći prvi vrhu top lista najboljih domaćih albuma jest ono Tonija Starešinića.

Suvereno vlada klavijaturama, moogom, svime onime što ima crno-bijele tipke, ali i razne potenciometre, osciloskope i slično. Jedan je od najbriljantnijih hrvatskih glazbenika današnjice i čovjek kojeg možemo susresti u nekoliko projekata. Prije svega tu je Chui, potom Mangroove gdje je frontwoman njegova Željka Veverec, a kojoj pomaže i u solo projektu Je Veux. Tu su i suradnje s Josipom Lisac, Edom Maajkom i drugim glazbenicima. Naprosto, naš glazbeni briljant i novi moj +1.

Kod sastavljanja deset ključnih albuma itekako se raspisao, stoga uživajte listajući njegovo glazbeno odrastanje.

1. Dizzy Gillespie – Digital at Montreux (1980)

Live album Digital at Montreux 1980. trubača Dizzyja Gillespieja prvi je jazz album u kojeg sam se zaljubio. Dizzy je nastupio u triju, odnosno pratili su ga samo legenda soula i funka bubnjar Bernard Purdie i još jedna legenda jazz usnoharmonikaš i gitarist Toots Thielemans. Negdje sam pročitao, ne sjećam se gdje, da je basist zakasnio na koncert pa su se dečki morali snači u triju. Možda je i ta nova neočekivana situacija potakla dečke da daju još više od sebe jer svirka je stvarno nadahnuta što se čuje i u oduševljenoj reakciji publike stalno kroz nastup. Taj album sam dobio u jednoj hrpici CD-a koje je otac donio iz Francuske. Naime, kao i mnogi otočani radio je vani kao pomorac na brodovima, a Išćani su imali malu bazu u Cannesu u Francuskoj. Pa kad se gazda odlučio riješiti stare jahte na kojoj je radio moj otac dao mu je da uzme neke stvari s jahte pa je tako on donio doma CD-e. To je bilo taman negdje kad sam pohađao sedmi razred osnove škole, tako da su ti CD-i bili soundtrack mog puberteta.

2. Ennio Morricone – Once Upon a Time in the West (1972)

Ovaj soundtrack bio je prvi CD koji sam kupio u životu. To je bilo na drugoj godini fakulteta u Zagrebu kad sam kupio i prvu kućnu mini-liniju nakon što sam se uspio osloboditi plaćanja fakulteta. “Once Upon a Time in the West” mi je i najbolji vestern svih vremena, a soundtrack Ennioa Morriconea je prepun predivnih melodija od kojih mi je najdraža naslovna skladba. Ima i nekakav mediterasnki štih, pa možda nisam subjektivan.

3. King Crimson – Islands (1971)

Tijekom prvih godina studiranja u Zagrebu često sam vikednima putovao doma u Zadar. Moram samo pojasniti da moji roditelji cijelo vrijeme žive na relaciji Zadar-otok Ist, jer je sâm otok premali, trenutno po zimi broji i manje od 150 ljudi i život na njemu je usko povezan sa Zadrom. A Zadar ima odličnu gradsku knjižnicu s bogatim audio odjelom pa bih se svaki put kad bih došao u Zadar obavezno zaletio u knjižnicu posuditi par CD-a. I sjećam se da sam jednom uzeo “Islands” King Crimsona i “Conquest” Uriaha Heepa. Na prvo slušanje mi se čak više svidio “Conquest” da bih nakon mjesec dana “Islands” postao najbolji album ikad, a “Conquest” totalno pao u zaborav. “Islands” mi je i dan danas jedan od najdražih albuma svih vremena, album koji savršeno kombinira rock, jazz, prog, avangardu i klasiku. Mislim da bi jazzeri trebali više slušati “Islands” i općenito King Crimson, imam dojam da ih većina to ignorira.

4. Blood, Sweat & Tears – Blood, Sweat & Tears (1968)

Drugi album Blood, Sweat & Tearsa je genijalno glazbeno ostvarenje, toliko muzikalno, s toliko poleta i energije, prekrasnih pjesama, odličnih aranžmana, solista i vrhunskog vokala Davida Claytona-Thomasa. Siniša Škarica i njegova ekipa iz grupe Mi su upijali te note preko Radija Luxembourg i to s dobrim razlogom. Jazz, rock, pop, soul, funk, klasika, latin, prog… sve je tamo.

5. Nina Simone – Live At Montreux (1976)

Ninin nastup na Montreuxu 1976. godine je nešto najemotivnije što sam doživio od glazbene izvedbe. Ma koliko god puta poslušao medley “Star/Feelings” suze teku svaki put. A Nina je toliko posebna, vokalno istovremeno zvuči kao pop i avangarda, glazbeno putovanje koje kreće od crkve pa preko bečkog dvora do afričkih savana pa nazad u Ameriku do malog zadimljenog jazz kluba.

6. Herbie Hancock – Sextant (1973)

Na ovaj album sam se zakačio na prvom slušanju iako ga ni do danas nisam do kraja otkrio, ali ima nešto u toj glazbi koja koliko god je pristupačna jedan dio vam stalno bježi. Takvim albumima se onda stalno vraćate i postanu vam najdraži albumi, puno draži nego oni koje ste na prvu probavili. To je treći album Herbijevog space jazz sastava Mwandishi i zadnji prije nego se spustio na zemlju i osvojio svijet “Chameleonom”. Mwandishi su nastavili djelovati i dalje ali su albume objavljivali pod imenima drugih članova pa je tako trubač Eddie Henderson svoja prva dva albuma objavio kroz Mwandishi. A priča oko Mwandishi sastava kreće kad je Miles Davis odlučio snimati legendarni “Bitches Brew”, Herbie Hancock je bio na bračnom putovanju pa je umjesto njega uskočio Chick Corea, a Herbie je kad se vratio odlučio sam napraviti svoju viziju space jazz rocka i tako je nastao album “Mwandishi” po kojem je onda i grupa dobila ime. To je bio i prvi jazz bend koji je na turneje nosio Moog sintesajzere. Zanimljivo je napomenti i da je Mwandishi staroafrički swahili jezik, a posve slučajno sam otkrio kasnije da i ime mog sastava Chui na swahiliju znači Leopard što je donijelo rep mojoj maskoti Chuija. A Mwandishi na swahiliju znači autor, pa je razumiljivo zašto je i Herbie sam sebi tada nadjenuo to umjetničko ime.

7. Mayales – Svima želim raj za sve (1999)

Prvi album Mayalesa je vjerovatno domaći album koji je najviše utjecao na mene. To je bio album koji je i u svjetskim okvirima mogao po kvaliteti konkurirati bilo kome na toj sceni. Uz acid jazz koji je tada već kretao prema zalazu album su osvježili uplivi drum’n’bassa s produkcijom i izvedbom na zavidnoj razini, s pregršt odličnih pjesama i instrumentala “Svima želim raj za sve” se jaaako dugo vrtio u discmanu. Idealan za vožnje tramvajem, a možda podsvjesno i zbog naslovnice. Album je objavljen 1999. godine taman kad sam stigao u Zagreb na fakultet i ubrzo krenuo tražiti kolege s kojima bi osnovao prvi bend. Četiri godine kasnije sam osnovao Mangroove na čiji je zvuk možda i najviše utjecao Mayales što se najbolje može čuti u našoj prvoj live izvedbi u HRT-ovoj “Garaži”. U to vrijeme je bilo teško naći studio, producenta i izdavača, a mi smo bili totalno neiskusni pa nam je bilo sve još teže i tako smo prvi album profesionalno počeli snimati u studiju tek 2007. godine i završili ga tek krajem 2009. godine što je bilo deset godina nakon “Svima želim raj za sve” i glazbeni ukusi su se u međuvremenu puno promijenili i cijela “Lagano, lagano” scena čiji su predvodnici bili Jinxi, Bastardzi, Songkillersi i Mayalesi je odavno prestala postojati. Tako da smo kroz Mangroove prošli pravu školu i puno toga smo naučili na teži način. Vokalistica Valerija Nikolovska i klavijaturist Viktor Lipić su bili napustili Mayales i već imali svoj trio i bili su nam tada najveći glazbeni uzori na domaćoj sceni. Drugi Mayalesov vokalist Kristijan Beluhan je dosta kasnije objavio odličan album “Skretanje”, a autor Petar Beluhan i gitarist Vlado Mirčeta su 2012. godine izašli s novim Mayalesima, totalno drugačijim nego onim prije što nas je totalno iznenadilo, a te smo godine i mi objavili svoj drugi album “Put na Mjesec” na kojem smo postavili temelje i predstavili sve ono što će doći kasnije i od Chuija i od Je Veux. A 2013. godine smo se sreli s Perom na dodjeli Porina u Rijeci, oboje smo bili nominirani pa smo se imali prilike napokon i upoznati. Puno lijepih uspomena je ostalo s tog Porina. A evo već zadnja dva albuma surađujemo s producentom Zvonimirom Dusperom koji je majstorski producirao “Svima želim raj za sve”.

8. Medeski Martin & Wood – The Dropper (2000)

Medeski Martin & Wood su moj najdraži bend zadnjih dvadeset godina, a The Dropper je prvi njihov album koji sam kupio. I danas mi je ostao njihov najdraži album. Ima neki savršeni omjer groovea, jazza i experimentalne avangarde, dostupnosti i bježanja te me stalno privlači na slušanje i nikako da mi dosadi. Prekrcan je analognim klavijaturama, prljavim hammondom, rasplesanim wurlitzerom, masnim grooveovima i ludim aranžmanima. Imao sam čast kasnije s Chuijem nastupiti kao predgrupa Medeski Martin & Wood kad su došli pojačani s omiljenim mi jazz gitaristom Johnom Scofieldom na Zagreb Vip Jazz Festival. Nakon koncerta smo se i upoznali i popričali. Bilo je to predivno iskustvo.

9. Chicago Underground Duo – Locus (2014)

Chicago Underground Duo su trubač i kornetist Rob Mazurek i vibrafonist i bubnjar Chad Taylor, a oboje koriste i elektroniku i stvaraju nevjerojatnu glazbu koja je spoj elektronike, akustike, free jazza, rocka, suvremene elektroničke glazbe, Afrike, ambijentalnih meditacija i avangardnih avantura. Otkrio sam ih uživo na koncertu u KSET-u kad su došli u trio formatu s kontrabasistom Noelom Kupersmithom. Na tom koncertu su izveli i skladbu posvećenu Zagrebu. “Locus” je njihov album objavljen 2014. godine s kojim su otišli najdalje u zvuku i to poprilično ispred svog vremena. Rob Mazurek se potom preselio u Sao Paolo i tamo osnovao jednako uzbudljiv sastav Sao Paolo Underground u kojem je uz glazbu koju je radio u Chicagu ubacio i ritmove Južne Amerike. Osim Underground sastava svira u još mnogo drugih avangardnih jazz sastava, a bio je gost i poznatog art post rock sastava Tortoise. Od svih trubača zadnjih trideset godina mislim da je Mazurek taj koji možda najviše nastavio tamo gdje je stao Miles Davis. Ima danas jako puno trubača koji se nastavljaju na Milesovu ostavštinu i mnogi su odlični, ali mislim da je Mazurek tu otišao najdalje.

10. Fire! Orchestra – Arrival (2019)

Fire! i prošireni oblik Fire! Orchestra predvodi jedan od lidera svjetske avangardne scene, saksofonist Mats Gustafson. Fire! sam imao prilike slušati prvo na Terraneo festivalu u Šibeniku, pa kasnije i u Zagrebu u KSET-u i odmah sam se zaljubio u taj duhovni mantrični spoj prljavog rocka i free jazza. To ide toliko super zajedno i prodire u srž stvari, otkriva ogoljenu emociju i puni pozitivnom energijom. “Arrival” je posljednji album Fire! Orchestra koji meni zvuči kao glazba totalne slobode, bez ikakvog srama i fige u džepu, sirovo i drito u srce. Ali opet to je i do osobnog doživljaja. Željki vokalistice na tom albumu zvuče kao vještice, a meni kao anđeli hahaha. Inače Fire! objavljuje albume za skandinavski label runegrammofon koji okuplja mnoge odlične mlade snage novog skandinavskog jazza i imam tamo još nekoliko sastava koje jako volim i pratim.