Tajna uspjeha jazz verzije pop standarda nikad se ne krije u tome koliko nalikuje na original, nego koliko od njega odstupa. Dobra jazz izvedba je u biti rekonstrukcija, istraživanje mogućnosti koje su originalnoj pjesmi tek naznačene.
U tom smislu novi album klavirista Matije Dedića posvećen interpretacijama glazbe Zlatana Stipišića Gibonnija počinje pomalo klimavo. Uvodne “Divji cvit” i “Žeđam” su nekako predoslovne klavirske verzije originala. Uhu ugodne, ali pomalo pravocrtne i očekivane. Iznimka je doduše “trilerski” noir kraj “Žeđam” nakon kojeg se može naslutiti da će stvari odvijati u milijardu različitih pravaca. Slijedi “Cesarica”, vjerojatno najpoznatija Stipišićeva pjesma, napisana za Olivera Dragojevića i kroz posljednjih tridesetak godina utkana duboko u dalmatinski pop kanon. No nakon što odsvira instanto prepoznatljivi melodijski motiv, Dedić pjesmu podvrgava živahnoj, ali pomalo neurotičnoj improvizaciji koja gotovo da nema nikakve veze s sjetnim duhom originala. Sličan se proces ponavlja u najboljoj izvedbi albuma, “Temperi” koja pršti od tenzija i energije. Aleksandar Dragaš je u popratnom tekstu usporedio Dedićevo sviranje s onim Brada Mehldaua i ta usporedba itekako ima smisla budući da su obojica vrsni jazz pijanisti kojima nije strano naslanjanje na pop rock kao izvor inspiracije.
Ipak, u slučaju “Tajne vještine” mislim da je Dedić imao malo previše respekta prema autorskom rukopisu Zlatana Stipišića Gibonnija jer je dobar dio ovih izvedbi ipak propuštena prilika za neko drugačije čitanje. Šteta, jer su originalne pjesme dovoljno snažne da izdrže i radikalnije čitanje od ovog, no i ovako se radi o vrlo korektnom ostvarenju koji naglašava jake strane i autora i izvođača.
Foto: Mare Milin