MOJ +1: Helena Ernoić sastavila albume po principu “od igle do lokomotive”
17. svibnja 2020.
Nikola Knežević (2401 Članci)
Podijeli

MOJ +1: Helena Ernoić sastavila albume po principu “od igle do lokomotive”

Helena Ernoić dugogodišnja je radijska osoba, glazbenica, glazbena novinarka, kritičarka, kratko rečeno – glazba je uvijek uz nju i oko nje.

Skoro od početka dio je i Music Box ekipe, a upravo za ovaj medij napisala je mnoga izvješća s koncerata, čak se bacila i na fotografiranje. Stoga, Helena je prava osoba za rubriku Moj +1, a koja će nam otkriti svoje najdraže ili najbolje albuma, one koji su utjecali na nju i njezin glazbeno-životni put.

“Vrlo je teško govoriti o najboljim albumima. Svaka pjesma na njima odraz je trenutka u kojem je nastala i zato se ne bi usudila govoriti da je neka pjesma ili album najbolja. No, kada govorimo o najdražim, tada ona odražava naše odrastanje. Što smo u tom trenutku voljeli, što je utjecalo na nas, koliko smo slušali nešto zbog trenda. Kao dugogodišnjem novinaru najteži trenutak mi je uvijek bio kraj godine. Ne zato jer zaključujemo jedan ciklus, već zato što je to značilo da će stići mail od urednika sa sadržajem – „daj mi svojih top 10 za ovu godinu“. I baš kada sam na trenutak zaboravila na takve zadatke, stigao je mail od urednika sa sadržajem „Daj mi svoj plus 1“. Ne, to nije retrospektiva godine. To je retrospektiva odrastanja. Deset albuma je malo, jer mjesta za priču ima za barem njih 50. Ali snaći ćemo se. Kako sam velik dio života provela na radiju, bila sam prisiljena poznavati sve žanrove glazbe, ne samo ono što me zanima. To je otprilike značilo od Jelene Rozge do Iron Maidena. To je vjerojatno i razlog zašto je ova lista sastavljena po principu „od igle do lokomotive“. Ovo je samo mali komadić.” – kaže Helena.

Nirvana – Nevermind (1991.)

Ok, kao klinci smo svi prolazili fazu tipa „Vrapci i komarci“, ali prva ozbiljnija zanimanja za bendove i glazbu su počela s Nirvanom. Imam sestričnu koja je četiri godine starija od mene. Početkom devedesetih je slušala punk, a obzirom da mi je bila uzor, morala sam i ja slušati što i ona. A onda je došao grunge i Nirvana se konstantno vrtila. Posebice album “Nevermind”. Čak sam u nekom trenutku naučila svirati na gitari prvih par taktova „Come As You Are“. Jer je to jednostavno bilo cool. Mislim da ne moram spominjati 1994. godinu, jer je svaki tinejdžer oplakao taj travanj. Nirvana je ujedno kriva i za prve Martensice, ziherice i lance.

Six Pack – Fabrička greška (1997.)

U duhu punk ere slušali su se i regionalni bendovi, a među dražima mi je Six Pack. Srpski punkeri s kojima sam shvatila važnost tekstova u pjesmama. I previše puta sam se trudila mami objasniti da ta kaseta nije puko nabijanje, već da bend ima sjajne tekstove. Počelo je s prvim albumom “Pretnja ili molitva”, a zapravo sam se totalno zakačila na drugom, a to je “Fabrička greška”. Bonus za ovu fazu je što sam i mlađu sestru navukla da sluša ovaj bend.

Pasi – Posljednji pionir (1999.)

A što reći? Da me netko danas probudi u sred noći, znala bih sve pjesme napamet s tog albuma. Još uvijek imam tu kasetu na kojoj je jedna strana kutije nagorena. Ne pamtim razlog tome, ali pamtim da se nosila na mnoge tulume. I tako sam upoznala riječku scenu. Puno godina kasnije bend je svirao u Vinkovcima na Memorijalu Satana Panonskog. Mislim da je to bila neka 2008. godina. Tad sam uspjela s njima napraviti intervju za radio. A još malo puno godina kasnije, točnije 2019., sam imala priliku svirati s Jonathanom. Otprilike sam se osjećala uzbuđeno kao mala Hena 1999. godine. Dok je moj bend brinuo kako ćemo se postaviti na pozornici, ja sam u backstageu vikala „Isuse, to su Pasi“. Spontani orgazam i tonsku probu kasnije, zapravo smo se lijepo družili i stigli opaliti selfie.

Atheist Rap – Ja eventualno bih ako njega eliminišete (1995.)

Punk fazu valja zaokružiti još jednim kultnim bendom, a to je Atheist Rap. Bilo je to vrijeme kada sam se vratila u rodni Vukovar i odjednom sam počela otkrivati hrpu vojvođanskih bendova. Među njima je bio i Atheist Rap. Ono što mi je bilo simpatično kod njih je iskrenost u tekstovima i bili su jedan od onih bendova koji popravljaju raspoloženje. Koja god da je povod, Atheisti su uvijek bili super za slušanje. Fast forward… Evo nas u 2015. godini. Atheisti su svirali u zagrebačkom Vintage Industrial Baru. Ja opet uzbuđena kao klinka u petom osnovne, jer smo radili video intervju. Obzirom da je bila buka, razmišljali smo gdje bi mogli snimiti razgovor. I kažem ja dečkima: „Ma dajte, punk je prljav, ajmo u WC“. Rečeno-učinjeno. Radule i dr. Pop su odglumili da sam ih uhvatila na pisoaru, a onda smo lijepo popričali. A dobila sam i sliku. U muškom WC-u. Obzirom da mi je dan ranije puknuo zub (jedinica), bilo mi je solidno neugodno pričati. Zato molim vas, ne pretražujte YouTube i taj snimak.

Suzi Quatro – Quatro (1974.)

Moj tata je bio glazbenik, pa sam nešto morala i od njega pokupiti. Ploču Suzi Quatro često mi je puštao, a i naučio onu foru s kovanicom ako slučajno preskače. No osim zaljubljivanja u vinile, posljedično sam se zaljubila u bas gitaru baš zbog tog benda. Suzi je bila „metar i žilet“, ali je imala snažan stav i to mi se jako sviđalo. Uz album “Quatro” i tatinu Jolanu počela sam svirati, a danas sam basistica u nekoliko bendova. Hvala tata, hvala Suzi.

Steve Vai – Live at the Astoria London (2003.)

Stevea Vaia otkrila sam u srednjoj i u to vrijeme sam mislila da ne postoji bolji gitarist. Mislim da možemo oprostiti petnaestogodišnjoj meni koja se svađala po glazbenim forumima stavljajući Vaia ispred Hendrixa. Koštalo me samo nekoliko banova. U knjižnici je postojala jako skromna zbirka DVD-ova koji su se mogli posuditi. Među njima je bio koncert Live at the Astoria London, kojeg sam uspješno iskopirala i nebrojeno puta pogledala. Tu sam se zaljubila i u basista Billyja Sheehana. I onda se dogodilo čudo. Steve dolazi u Zagreb, a uz njega će svirati i Eric Sardinas. Skupila sam novce za kartu i mami zaprijetila da ću pobjeći ako me ne pusti (ah, tinejdžeri). Paralelno sam slušala i Red Hot Chili Peppers i silom sam željela kupiti knjigu “Scar Tissue” koja je bila teška za pronaći na policama trgovina. Molim vas, svi su bili zaljubljeni u Anthonyja. A Flea je bio onaj ružni, ali najbolji basist na svijetu. Tad sam otišla sa školom na Interliber i gle čuda, pronašla knjigu. Doslovno sam 10 minuta stajala ispred štanda i gledala s nevjericom u novce u rukama. Odluka je bila: kupiti knjigu ili kartu za koncert Steve Vaia. Nakon dubokog udaha, kupila sam knjigu i obećala sebi da će Steve prije ili kasnije ponovno doći u Zagreb. I došao je. 2012. je zasvirao u Tvornici kulture, a ja sam imala čast napisati report. I ne samo to. Još koju godinu kasnije je stigao i Eric Sardinas u Hard Place i zbog mene je prekinuo svoju tonsku probu da bi napravili intervju. Nevjerojatno drag tip.

Red Hot Chili Peppers – Californication (1999.)

Svi imaju svoj srednjoškolski bend. Ovo je moj. Čak i kad su imali loša izdanja (npr. “I’m With You”) i kad je Frusciante otišao iz benda, jako sam ih kritizirala, ali i dalje voljela. Jer tako to ide sa srednjoškolskim bendovima. “Californication” je posljednji album prije nego su krenuli s tom komercijalizacijom i možda ga zato toliko volim. Sestra mi je za jedan rođendan poklonila taj album na vinilu. I danas je to ostao jedan od najboljih rođendanskih poklona. Album “By the Way” je prvi CD koji sam kupila od džeparca. A onda sam ih išla slušati na famozni koncert u Inđiji. Pokisli smo, gazili po blatu, spavali na betonu… Ali je vrijedilo. I prvi put sam ih vidjela u živo.

Muse – Origin of Symmetry (2001.)

Muse su mi bili apsolutno otkriće. Njih mi je otkrio prijatelj Siniša (zvani Pišo), kojeg i danas „mrzim“ jer je išao na onaj famozni koncert na Wembley stadionu 2007. Gledala sam u tu njegovu kartu kao u Boga. Otprilike. Tad sam i svirala u svom prvom bendu, a na repertoaru nam je bila pjesma „Plug In Baby“, zbog koje sam htjela naučiti svirat sve od njih. To se, naravno, nikad nije dogodilo, ali su i dalje bend koji rado slušam, a sve je počelo albumom “Origin of Symmetry”.

Iron Maiden – Fear of the Dark (1992.)

E sad… U novinarskim metal krugovima smo često znali govoriti „Maideni su Maideni, sve ostalo su bendovi“. Nama je to imalo smisla. Jednostavno, to je bend koji je lektira. Počela sam ih slušati od sredine, ali svi albumi su mi dragi. No, prvi njihov CD koji sam imala je “Fear of the Dark” i zato je baš on na popisu. Također, pjesma „Wasting Love“ je prva njihova stvar koju sam naučila svirati. Treba li spominjati basista Stevea Harrisa? Naravno da ne. Svi smo do sada skužili da padam na basiste. Prvi put sam ih gledala 2007. godine u Beogradu, a onda su jednostavno postali bend koji sam toliko puta gledala da sam prestala brojati.

Rambo Amadeus – Hipishizik Metafizik (2008.)

Mislim da je Rambo jedan od onih izvođača koje ili obožavaš ili mrziš. Nema između. I nije mi jasno zašto taj čovjek nije popularniji. Jer zaslužuje to. Baš kao što je slučaj s Maidenima, tako je i s Rambom. Volim svu njegovu diskografiju, ali i sve varijacije benda koji ga prati. Album “Hipishizik Metafizik” sam nekako najviše slušala. Pamtim da sam ga kupila u Novom Sadu. Imala sam priliku s njim raditi intervju na Vodova Festu u Ruskom Krsturu 2010. godine dok je album još bio aktualan i dok mi je odgovarao na jedno pitanje pamtim da sam u sebi mislila: „daj mi malo te pameti koje imaš“. Sjajan je sugovornik. A ono što mi je super kod njega je da nijedan koncert ne zvuči isto. Svaki je novo iskustvo i to je razlog zašto je na onoj listi koncerata na kojima ste toliko puta bili da ste prestali brojati.

Foto: Tomislav Jagar