Dino Purić je jedan od najperspektivnijih mladih vokala u Hrvatskoj, a uz poseban glazbeni stil i interpretaciju jednako tako je vičan i u poznavanju glazbe.
Svima je jasno da je teško izdvojiti samo 10 albuma koji vam nešto znače u životu, no Dino je uspio i otkrio nam svoj ultimativni cener.
1. Jeff Buckley – Grace (1994.)
The album. Album koji je ponajviše utjecao na moje poimanje glazbe. Za mene, Jeff Buckley je utjelovljenje emocije u glazbenom obliku. Sve što je taj čovjek napisao, odsvirao i otpjevao je nešto najdivnije i najiskrenije što su moja ušesa mogla čuti. Mislim da sam prvi puta preslušao „Grace“ kada sam imao 16 godina i sad, 14 godina kasnije, ježim se jednako kao i toga dana. Ako ne i više. Jedan od onih albuma koji nemaju prosječnu ili, ne daj Bože, lošu pjesmu. Znate onaj osjećaj kad nešto doživite jednom i bude vam nešto najbolje ikad i onda ste ljubomorni na druge ljude koji to nisu iskusili i imaju priliku to iskusiti po prvi put? Tako nešto je sa mnom i ovim albumom. Jeff Buckley i emocija koju je utkao u svaku svoju pjesmu su postali „bonton“ moga pjevanja i autorstva.
2. Chris Cornell – Euphoria Morning (1997.)
Chris Cornell mi je najveći vokalni uzor. Kroz moje tinejdžerske godine su me najviše oblikovali albumi, bendovi i projekti Chrisa Cornella (Temple of the Dog, Soundgarden, Audioslave). „Euphoria Morning“ mi je, najvjerovatnije, tekstualno najdraži album na kojemu je Chris pjevao. Motivi koji se protežu u tekstovima pjesama kao što su „Steel Rain“, „Preaching The End Of The World“ ili „When I’m Down“ su mi dan danas Mount Everest tekstopisanja. O vokalima neću ni pričati jer su, kao i svi Chrisovi uraci, nerealno fantastični. Imao sam čast jednom prilikom otpjevati pjesmu “Can’t Change Me” s ovog albuma i to s gitaristom koji je godinama svirao s Chrisom – Yogijem Lonichem. Definitivno jedan od highlightsa moga glazbenog života.
3. Alice in Chains – Dirt (1992.)
Ovaj album me je nekako uvukao u taj Seattle zvuk 90-ih. Od svoje 16. pa do sad ovo glazbeno razdoblje mi je nekako ostalo najmilije srcu i moram priznati da mi nekada bude žao što nisam bio tinejdžer ranih 90-ih. Sve što Chainsi naprave je meni nenormalno dobro, ali “Dirt” se nekako ističe u cijelom tom vrhunskom sludge’n’heavy opusu. Htio bih se ovim putem zahvaliti mom najboljem prijatelju i budućem kumu, Selmiru Hasaniću, koji mi je prije 14 godina poslao link s pjesmom “Rooster” i otkrio mi sve glazbene ljepote Seattlea. Hvala, Seki. :) Također, baš sa Selmirom sam prije 10 godine gledao Chainse na INmusicu u prvim redovima. To mi je, uz Cornellov koncert u Lisinskom, najvjerovatnije najdraži koncert koji sam imao prilike doživjeti.
4. Nirvana – MTV Unplugged in New York (1994.)
Obožavam MTV unplugged koncerte 90-ih. Od Pearl Jama, AiC-a pa sve do Stone Temple Pilotsa, R.E.M.-a i Oasisa. Ali ipak postoji jedan koji se, po meni, najviše ističe. To je, svakako, koncert od Nirvane. Često imam hrpu posla koji najviše volim rješavati navečer, u malo kasnije sate. U 90% slučajeva, dok radim, u pozadini svira ovaj album/koncert. Čim krene „About A Girl“ pukne me nekakva nostalgija, osjećaj topline i nekako sam produktivniji. Go figure. Moram napomenuti i odlične obrade kao što su „Plateau“ i „Where Did You Sleep Last Night“ koje su cijelom koncertu dale nekakvu drukčiju dimenziju i smjestile ga u meni najdraže glazbene uratke ikad.
5. Temple of the Dog – Temple of the Dog (1991.)
Budući da je Cornell bio toliki utjecaj na mene i moj vokal, nije začuđujuće da se na ovom mom popisu našao još jedan album s njegovim potpisom. Po meni, vokalno najimpresivniji album koji je Cornell ikada snimio. „Say Hello 2 Heaven“ je, meni osobno, vokalno najzahtijevnija pjesma napisana za rock vokal. Zadnji refren je nešto neponovljivo. Vokalna improvizacija na sredini pjesme „Reach Down“ je vanserijski dobra i često se sjetim kako se mali, debeli, dugokosi, šesnaestogodišnji Dino Purić mučio i znojio u svojoj sobi dok je pokušavao otpjevati tu istu pjesmu. Tekstovi koje je Chris napisao na ovom albumu su dosta formirali način na koji gledam svoje tekstopisanje i na koji način želim svoje misli prenijeti tim tekstovima, kroz svoje pjesme. Ponovno, još jedan od onih albuma koji nema ispodprosječne pjesme. Fenomenalan, od početka do kraja.
6. Paolo Nutini – Caustic Love (2014.)
Paolo Nutini je jedan od nekolicine „novijih“ izvođača koji su me oduševili na prvu. Ne znam jesam li ikada čuo toliko prirodnu hrapu i prljavštinu u glasu – predivno. Iako je objavio 2 albuma prije ovog, “Caustic Love” je Nutinijev album koji je nakon samo jednog slušanja ušao u top 10 najdražih mi albuma ikad. Mislim da ne postoji osoba koja se nije bar malo naježila na „Iron Sky“ i govor Charlieja Chaplina koji je savršeno ukomponiran u tu pjesmu. Ono što mi se svidjelo kod Nutinija i ovog albuma je to što nije žanrovski ograničen. Tu ima funka, alt rocka, popa – pa čak i hip-hopa. Svaka pjesma je komad stakla specifične boje koje na kraju tvore jedan predivan mozaik – “Caustic Love”. Topla preporuka.
7. Arsen Dedić – Čovjek kao ja (1969.)
Moj otac je u svojim mlađim danima bio bubnjar i spaja nas ta ljubav prema glazbi. Ako postoji jedan izvođač kojega mi je otac puštao bezbroj puta – to je Arsen Dedić. Po meni, naš najveći kantautor. „Kuća pored mora“ mi je jedna od najljepših i najdražih domaćih pjesama. Puno puta se kazeta s pjesmama ovog albuma vrtila u našem starom Mercedesu, kad smo išli na more u Istru ili na Brač. Nakon svake pjesme mi je otac pričao nekakvu anegdotu vezanu za nju, kako je puštao te ploče i „longplejke“ u svom malom sobičku dok je studirao. Čim se sjetim svih tih priča – toplo mi je oko srca. Hvala mom ocu koji je svojim glazbenim ukusom i znanjem utjecao i na moju glazbenu priču. Iako sam upoznao većinu domaće glazbene scene time što sam godinama bio dio HRT-ove emisije A strana, žao mi je što nisam imao priliku upoznati Arsena. Ipak, upoznao sam i u više navrata pričao s Gabi Novak. Predivna žena, baš zrači iskrenom toplinom. Jedan od dražih mi glazbenih trenutaka je bio kad smo mi „astranovljani“ pjevali Arsenov „Odlazak“ s Gabi – još nešto što ću pričati svojoj djeci, koja će, naravno, slušati Arsena. :)
8. Pips, Chips & Videoclips – Drveće i rijeke (2003.)
Pipsi su mi ponajdraži, ako ne i najdraži, domaći bend. Volim sve što su dosad snimili: od „Shimpoo Pimpoo“ do „Walta“. Svaki album im je specifičan, na ovaj ili onaj način. I iako često puštam ranije, žešće albume, njihov najdraži album mi je „Drveće i rijeke“. Mislim da Ripper nikad nije napisao toliko dobar tekst kao što je to napravio s pjesmom „Porculan“. Patim na balade i lakše stvari, možda mi je zbog toga ovaj album toliko prirastao srcu. Moram napomenuti da mi je najdraža stvar od Pipsa „Dan, mrak“, pjesma koja nije s ovog albuma. Često se uhvatim kako razmišljam da sam baš jako htio takvu pjesmu napisati za sebe, ali eto, Ripper me preduhitrio. I bolje, mislim da ne bi ispalo ni približno dobro. Fenomenalan daaaaaaan…..
9. Radiohead – OK Computer (1997.)
OK, Thom Yorke je genijalac. Dogodi se da često ponovim tu rečenicu. “OK Computer” je, po meni, najveći dokaz njegove genijalnosti. Fantastičan album koji se uvijek nađe na mojoj playlisti. Ono što je s ovog albuma dosta utjecalo na moju glazbenu viziju je spot za „No Surprises“. Tako jednostavan spot, a nosi tako puno. Jedan kadar, minimalizam – i to je to. Trudim se da srž mojih spotova uvijek bude minimalizam i „OK Computer“ je svakako utjecao na to kakvu glazbu i video spotove želim raditi. I da, postoji možda desetak pjesama na koje se svaki puta naježim – jedna od njih je „Exit Music (For a Film)“. Evo, naježio sam se sad dok sam tipkao ime pjesme jer sam je u isto vrijeme čuo u glavi. :D Remek-djelo, kao i cijeli ovaj album.
10. Dave Matthews Band – Before These Crowded Streets (1998.)
Albumčina. Dave Matthews Band je obilježio moje rane studentske dane. Tada sam bio podstanar u Dubravi i imao sam sigurno 45 minuta tramvajem do faksa. Koji album mi je najviše kratio to vrijeme? Upravo „Before These Crowded Streets“. Iskreno, sve što Dave i njegov bend naprave je genijalno – od svirke do tekstova. Ali ovaj album sam baš „izlizao“ koliko sam ga slušao. „Don’t Drink The Water“ mi je apsolutni favorit – moćne riječi, još moćniji vokal i aranžman. Daveov smisao za dinamiku, što se pjevanja tiče, je fantastičan. Volim nekada pomisliti da sam pokupio finesu ili dvije od njega. :) Svima bih preporučio i live koncert Dave Matthewsa i Tima Reynoldsa – Live at Radio City. 2 sata i 27 minuta čiste uživancije. Milina.
Foto: Josip Ninković