MOJ +1: Rene Coner (gitarist Lu Jakelić) o sretnom broju 13
27. svibnja 2020.
Music Box (10875 Članci)
Podijeli

MOJ +1: Rene Coner (gitarist Lu Jakelić) o sretnom broju 13

Glazba kao univerzalni jezik čovječanstva? On misli da je izvedivo.

U svakom pogledu ima pravo. Svaki zvuk koji proizvedemo, slučajno ili namjerno određuje nas i situaciju u kojoj se nalazimo; određuje ljude koji su se u tom trenutku našli u našoj blizini i one koji su bili toliko daleko. Biti glazbenik je opasna profesija. Ne možeš nabrojati samo 10 albuma, ne čini se pravednim, a s druge strane neki naporan novinar te traži da se staviš u nevidljive okove.

Jedni od rijetkih ljudi koji to mogu napraviti, a da ne kompromitiraju sami sebe, jesu glazbenici. Sloboda glazbenika je u njima samima i nikada ih nećete moći suditi po njihovih 10 albuma, nego, nadam se, isčitati još puno onih koje trebate poslušati između redaka. Kada bih ga išla predstavljati, zaista ne znam gdje bih sve to stalo, zato ću prepustiti vama da sami procijenite njegov izbor, ali i da poslušate sve uratke čijih je ovaj varaždinski gitarist bio važan dio. Googlajte, ekipa, nećete požaliti.

P. S. Na kraju ovoga izbora čekaju vas smjernice da sami napišete svoju priču. Tri prešućene stvari koje trebate poslušati. Nadam se da ćete uživati.

“Jedan od najtežih zadataka za osobu koja se bavi mjuzom jest da svede najdraže albume na dvoznamenkasti broj pa neću nabrajati gitarističke albume niti albume koji su me natjerali da sviram ili koje sam izlizao slušajući ih, već isključivo albume koji su izgradili moj osobni stil razmišljanja kroz glazbu. Drugim riječima, to su albumi koji su me natjerali da se propitkujem, propitkujem svijet oko sebe, a ne samo da budem njihov ‘laki’ konzument. Uvijek volim reći da kreativni stvaralac daje, tj. ide samo na pola puta prema konzumentu, a konzument mora doći prema njegovom radu isključivo svojim putem. Taj susret između umjetnika i znatiželjnika/namjernika, to rukovanje na sredini puta – to se zove umjetnost i tek tada, kreativni stvaralac može biti nazivan umjetnikom.”, kaže Rene Coner, varaždinski glazbenik, trenutno gitarist mlade kantautorice Lu Jakelić.

1. Chick Corea – The Mad Hatter (1978.)

Konceptualni album inspiriran novelom “Alice’s Adventures in Wonderland” Elvisa Carrolla snimljen uz impresivan odabir glazbenika. Joe Farrell, Steve Gadd, Eddie Gomez, Gayle Moran, Herbie Hancock… Definitivno najdraži album ovog genijalnog glazbenika koji daje najmanje odgovora i najviše pitanja. Teatar smješten u dubokoj šumi.

2. Avishai Cohen – Aurora (2009.)

Izraelski kontrabasist, bas gitarist i pjevač, kao svoj jedanaesti album izbacio je jazz/folk uradak, kroz estetike andaluzijskog, hebrejskog, arapskog, ladino(židovsko – španjolskog) i marokanskog utjecaja  priča priču o Beduinima i njihovim promišljanjima u samoći. Jednostavna i snažna poezija, kompleksni ritmovi, disonantne sjetne melodije uz neobične reharmonizacije istih, a opet, poput lagane vožnje. Stvar “Winter Song”, kao neki nordijsko-pustinjski haiku oksimoron, jedna mi je od najdražih skladbi. Placebo u sve.

3. Tangerine Dream – Zeit (1972.)

LP ploča koju mi je dao moj stari, uz opasku da je ne preslušam samo jednom. Tad sam već počeo razumjeti Floyde pa je ovaj album stigao kao logičan nastavak. Općenito, taj savjet mog starog je najbolji muzički savjet koji mi je itko mogao dati. Jednom je rekao – pa ni čovjeka ne poznaješ nakon jednog razgovora, kako misliš razumijeti mjuzu iz jednog slušanja? Najteže mi pada kad pročitam kritike glazbenih kritičara koji pišu kritike na prvo slušanje. Kakav je to ego koji ti ne dozvoljava da mjuza malo odstoji, pusti korijen? Zeit, poznat je kao jedan od prvih dark ambient albuma u povijesti glazbe. Iako iznikli iz njemačke krautrock scene, Tangerine Dream su se odmakli od beat-orijentiranih zvukova koje su njegovali bendovi poput Kraftwerka te su krenuli u eksperimentiranje s moogovima, sintesajzerima, sequencerima, melotronima itd., ali pretapajući dobivene zvukove bez forme, a s mnogo sadržaja. Edgar Froese, voditelj ideje benda, dva je puta svirao za Salvadora Dalija u njegovoj vili što je jako utjecalo na njegov rad. Zeit je soundtrack za svemir u Kubrickovom stilu.

4. Morphine – The Night (2000.)

Mark Sandman. Što reći? Glazbenik koji je svu osobnu tugu i mrak prenio u pjesme, na život, na stage na kojem je na kraju tragično završio svoje putovanje.

5. Jeff Buckley – Grace (1994.)

Album koji se tijekom misli i kontroverznom smrti nadovezuje na Morphine. Jedini album ovog samozatajnog genija, unikatnog pjevača i gitarista, zanesenjaka gotovo dječačke zanesenosti i sanjivosti.

6. Miles Davis – Bitches Brew (1970.)

Nakon “Kind of Blue” (1959.) koji se smatra najboljim albumom 20. stoljeća, Miles ponovo okreće smjer glazbe 20. stoljeća i uz nevjerojatnu postavu iz svakog glazbenika potpuno poništava njihov glazbeni ego i traži iskru samog sebe u svakom od njih, stvoreći tako jedan od najekspresivnijih albuma u povijesti jazza. Budelaireov Spleen Pariza pretočen u glazbu.

7. The Rite of Strings (Al Di Meola, Stanley Clarke, Jean-Luc Ponty) (1995.)

Album koji mi je preporučio frend iz tadašnjeg benda, Jura Herceg. Album za daleka putovanja vlakom, miris daljina, zalazaka, juga, prirode, novih ljudi, dalekih zemalja. Kontrapunktalni glazbeni algoritam violine, kontrabasa i gitare doveden do savršenstva. Sjećam se dugog ljetnog putovanja vlakom kroz šume, planine i polja, otvoren prozor u separeu i tih zvukova.

8. Dhaffer Youssef – Birds Requiem (2013.)

Dhaffer Youssef, Hüsnü Şenlendirici, Eivin Aarset, Aytaç Doğan, Kristjan Randalu, Phil Donkin, Nils Petter Molvær na istome albumu. Enough said. Jedno ljeto sam svaki dan preslušavao album u podne, na najjačem suncu s terase svog stana u Sopotu, čitajući Gurdjieffa i u samoći misli letio na istok. Dhaffer stapanje svojeg glasa sa klarinetom i ambientalnim gitarama i ostalim instrumentima, uspoređuje s letom dvije ptice koje lete u istom smjeru, međusobno se ispreplićući sve do klonuća.

9. Screaming Headless Torsos – 1995. (1995.)

Kod opisivanja SHT-a nikad ne znam krenuti pa tako ni sad. Ludilo samo takvo. Ako mislite da mikrotonalna glazba, funk, Sarajevo, gospel, afrički ritmovi, poliritmije, uvela božićna drvca i Miles Davis nemaju ništa zajedničko, grdno se varate.

10. Deep Purple – Made In Japan (1972.)

Prva ploča koju mi je stari pustio i koju sam čuo s devet godina. Potpuno me zalijepila za cijeli opus Deep Purplea. Puštao sam je svaku večer prije spavanja. Rock virtuozi, jedni od najutjecajnijih rock glazbenika u povijesti, moj prvi gitaristički idol – Ritchie Blackmoore, Ian Gillan, Jon Lord, Ian Paice, Roger Glover u svom najsjajnijem izdanju. Bend koji je pomeo i zaokružio sve sto su prethodnici pokušavali dostići. Beskrajne improvizacije, Bachovi kontrapunkti i harmonije, kompleksni i brzi grooveovi, jake bas linije sjedinjene u jednu koncertnu eksploziju. Bend koji mi je otvorio vrata rock mjuze. Dakle, prema Zeppelinima, Sabbathima, Floydima, Queenu, starim Shadowsima i Hanku Marvinu (jedan od idola!), Iron Butterflyu, Ten Years Afteru, Maidenima, CSNY, Jefferson Airplaneu, Procol Harumu, Hendrixu, Uriah Heepu, Animalsima, The Who, Genesisu, Rushu, Yesu, Talking Headsima, Smithsima, kasnije RHCP-u, Soundgardenu, Chainsima, Linkin Parku, Nirvani itd. Blackmooreov solo na “Highway Star” je moj najdraži solo na gitari.

11. Lake Street Dive – Bad Self Portraits (2014.)

Soul/pop/rock/jazz bend novijih dana za koji sam saznao preko Krune Levačića. Zabavno, ugodno, daje osmijeh na lice, vraća u pedesete, šezdesete i sva ta vremena kad je glazba bila naftalinasta, gdje je jednostavnost bila prioritet. Da su postojali u vrijeme Beatlesa, to bi bila borba! Što je danas rijetkost, bend nema ni jednu jedinu slabiju stvar na albumima što uvelike podsjeća na pristup kakav su imali Beatlesi. Album za svaku preporuku ljubiteljima starog soula, Billa Frisella, Motown soula, Shadowsa, Briana Setzera, Joni Mitchell.

12. The Beatles – cijeli opus

Nemoguće ih je ne spomenuti i nemoguće mi je izdvojiti ijedan album koji bi mi bio draži od drugih tako da ću ostaviti ovo ovako.

13. Ben Monder – Amorphae (2016.)

Album harmonijskog virtuoza Bena Mondera, električnog gitarista, unikatne tehnike desne ruke i neobičnog kuta reharmonizacija jazz stvari (ne Holdsworthovog pristupa). Uz “Hydru” i “Oceanu”, dva predivna albuma, pomiče granice harmonije i ambijentale koja ne zalazi u sferu trivijalnosti (što je danas čest slučaj – da sviraju efekti, a ne ideje iz uha kompozitora). Informacija da je baš on bio odabir za epitafni album Davida Bowieja “Blackstar” je nevažan podatak koji sam morao spomenuti.

Uz same albume, postoje skladbe koje me u sekundi odvedu u svemir koji živi u mojim mislima. Zbog preosobnih emocija prema njima, opise ću zadržati u sebi.

1. Rêverie – Claude Debussy

2. Miserere Mei Deus – Gregorio Allegri

3. Perfect Life – Steven Wilson

Foto: arhiva Croatia Recordsa