Dugoočekivani šesti album Lady Gage najavljen je kao povratak njenim dance pop korijenima. Album prati koncept o drugom planetu, svojevrsna eskapistička metafora.
Premda je prethodni, dominantno baladni “Joanne” predstavljao njen najosobniji album, “Chromatica” je unutar svog audiovizualnog šarenila također vrlo osoban album. “911” tematizira pokušaj samoubojstva, a druge pjesme obrađuju teme poput seksualnog nasilja ili depresije. Te mračnije tendencije omotane su u, kako naslov jedne pjesme kaže, gorki slatkiš – bubblegum pop kombinaciju EDM-a, house, eurodancea, trancea, disca i new wave utjecaja.
Upravo je glazba ono gdje “Chromatica” najviše pada. Unutar iznenađujuće iscrpljujuće 42 minute raspoređene na 16 pjesama uključujući i instrumentalne interludije nema gotovo nimalo prostora za predah. Gaga i njen česti suradnik Bloodpop koncipirali su album kao neprekidnu baražu agresivnih ritmova, isprekidanih syntheva i neurotičnih digitalno proširenih vokalnih melodija, što načelno ne moras biti loša stvar. Uostalom, Dua Lipa je nedavno dokazala da se može napraviti jako dobar pop album bez standardne balade. No problem je što za razliku od “The Fame” i “Born This Way” većina ovog materijala nije trenutno pamtljiva, nego zvuči kao manje-više kompetentni stadionski EDM na koji su nabacani ne posebno maštoviti Gagini vokali.
U tom smislu, najveća mana “Chomatice” je to što ne uspijeva biti tako ekscentrična i grandiozna koliko njen tematski i vizualni koncept implicira. S druge strane, nije riječ ni o bizarnom, zabavnom promašaju poput recentnog Madonninog “Madame X”. To je zapravo najveća pokora za neki album Lady Gage, to što je tek – OK.