RECENZIJA: The Black Keys: “Let’s Rock” – odrađivanje rocka
5. srpnja 2019.
Karlo Rafaneli (16 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: The Black Keys: “Let’s Rock” – odrađivanje rocka

Nakon petogodišnje pauze, The Black Keys su se na svom devetom albumu odlučili vratiti korijenima.

U njihovom slučaju to znači prvi put u desetljeću snimiti album bez Danger Mousea umiješanog u produkcijski proces. “Turn Blue” iz 2014. u dobrom i u lošem smislu predstavlja vrhunac njegovog maksimalističkog retro pristupa –  mora orgulja, sintisajzera i orkestracija odveli su ih u smjeru soft psihodelije koja se više oslanjala na efektnu atmosferu, a manje pamtljivost pjesama.

No, ako je taj album svojevrsna alergijska reakciju na veliki uspjeh dvaju prethodnika, “Brothers” iz 2010. i “ El Camino” iz 2011., onda “ Let’s Rock” predstavlja namjerno vraćanje ranom formatu garažnog rock dua, samo s nešto raskošnijim pristupom produkciji. Glavni problem u tom “korijenskom” potezu Dana Auerbacha i Patricka Carneyja jest taj što su u tom procesu posve zaboravili na pjesme, a razina njihove (ne)inspiriranosti seže do vrlo otverenog posezanja za, primjerice, “Stuck in the Middle with You” Steelers Wheel u “Sit Around and Miss You”.

Istina, The Black Keys nisu najoriginalniji bend na svijetu, ali su uspjeh svoja dva najpoznatija ostvarenja sagradili na pamtljivim singlovima poput “Tighten Up”, “Lonely Boy” ili “Gold on the Ceiling”. Ovdje pak nema ničeg ni izdaleka toliko zaraznog, samo nakupina soulom obojenih southern rock klišeja čiji rifovi zvuče kao banka semplova za neku reklamu za velike kamione, automobilske gume ili bušilice. Baš kao što takve reklame prikazuju idealiziranu, visoko stiliziranu sliku muževnosti za koju gledatelj unaprijed zna da nema nikakve veze sa stvarnošću, tako i “Let’s Rock” predstavlja ušminkanu, imaginarnu sliku rock glazbe. Svi sastojci su tu, ali nedostaje – koliko god ne volim (zlo)upotrebu tog pojma – autentičnost kao osjećaj svrhe postojanja ovih pjesama izvan podloge za nove turneje, reklame i radijske vrtnje.

Foto: Alysse  Gafkjen

Ocjena
2 out of 5

2

2 out of 5