Treći album i sveukupno peto izdanje bjelovarskog psihodeličnog rock trija Them Moose Rush primjer je trijumfa tvrdoglavo individualističkog pristupa.
Premda glazba koju sviraju ima korijene u nekoliko različitih žanrova, prije svega stoner rocku, prog rocku i math rocku, “Dancing Maze” je album koji ima vrlo izražen osobni pečat. Čak i vokal gitarista Nikole Runjaveca, koji na momente frapantno podsjeća na Cedrica Blixera Zavalu iz The Mars Volte i At The Drive In, ima više nego dovoljno vlastitih osebujnosti da iskoči iz zvučne slike.
Ono što bend izdvaja iz komplikacijama sklone alternativne rock ekipe posljednja dva desetljeća je ta poprilično zavidna sposobnost da labirintske melodije i ritmove u mjerama koje je vrlo teško zbrojiti u glavi pakiraju u pjesme koje zvuče jako kompaktno, a da pritom ne pokazuju ni centimetra komercijalnog ustupka. U tom smislu, premda ne stilski i sadržajno, podsjećaju me na jedan drugi legendarni trio, Minutemen. Baš kao što su oni hardcore svirali kao jazz, tako i Them Moose Rush sviraju stoner kao jazz. Pjesme su istodobno beskrajno zapetljane i tehnički zahtjevne, nepredvidljive i pune neočekivanih prijelaza, ali baš nikad ne prelaze na teritorij samozadovoljnog prog puhanja u vlastiti ego.
“Dancing Maze” je gust i iznimno zanimljiv album namijenjen pažljivom i višekratnom slušanju koje bend nagrađuje otkrivanjem brojnih i vrlo promišljenih slojeva zakopanih u odličnoj produkciji koju potpisuju u suradnji s neizbježnim Markom Mrakovčićem. Velika preporuka za sve ljubitelje gitarističke glazbe koji se namjerno ne zaustavljaju na pamtljivom refrenu.